Moja Europa: Komplicirani pojam "domovina"

Alexander Andreev: Domovina nije mjesto nego vrijeme

Domovina je za mene djetinjstvo, toplina obitelji, moja ulica iz tog vremena s različitim mirisima, svjetlo, ukus šljiva u dvorištu.

Kaže se: domovina je tamo gdje ti je obitelj. Domovina je tamo gdje su ti prijatelji. Domovina je tamo gdje živiš i gdje se dobro osjećaš. Ali moja šira obitelj živi u pet zemalja, moji najbliži prijatelji su svuda po svijetu. A ja sam kod kuće u četiri grada i tri zemlje.

Tu je i priča s putovnicom. Ako baš tako želite, putovnica je vozačka dozvola više klase. S putovnicom čovjek preuzima određene obveze prema državi i zauzvrat dobija određenu sigurnost. To nema toliko veze s identitetom, više s lojalnošću, vladavinom prava i poštivanjem zakona.

Papa ima tri pasoša: argentinski, talijanski i jedan iz Vatikana. Kako se ta činjenica odražava na njegov identitet? Je li on Argentinac, Talijan ili građanin Vatikana? Ili je prije svega vrhovni poglavar katoličke crkve?

Danas, u kompleksnom i globalnom svijetu, ljudi neizbježno imaju više identiteta. Ja sam, na primjer, po rođenju Bugarin, a po putovnici Nijemac. Ali ja se snažno poistovjećujem sa svojim novinarskim poslom. Još jedan identitet koji je vrlo važan je vezan za moju obitelj – i članovi te obitelji žive u četiri različite zemlje. Dalji pod-identiteti koji su mi važni: ja sam književni prevoditelj, pisac, biciklist, pušač, ljubitelj klasične glazbe.

U Njemačkoj u svakodnevnom životu nikada nisam osjetio rasizam. Možda zato što mi je izgled prosječan i zato što vladam jezikom. Kada sam prije više od 27 godina počeo raditi kao urednik na Deutsche Welleu, na suradnice i suradnike stranog porijekla se nije gledalo kao na novinare, nego više kao na prevoditelje. I godinama na razini šefova redakcija nije bilo kolega s „migracijskim porijeklom". To se, hvala bogu, promijenilo.

Robert Schwartz: "Domovina je tamo gdje ne moraš objašnjavati tko si"

Ta Herderova izjava je godinama visjela u našem dvorištu, u mom rodnom gradu Hermanstadt/Sibiu. Srednjovekovni gradić u Transilvaniji, srednjoeuropska multikulturna regija, koji je sto godina dio Rumunjske, a prethodno je oko tisuću godina bio dio Kraljevine Mađarske.

I tamo nismo morali objašnjavati tko smo. Ni Mihai, rumunjski mladić iz susjedstva, ni mađarske blizanke Emesa i Enikö, ni Anita, transilvanijsko-saska djevojčica ili Matthias, njemačko-mađarsko-židovski dječak mojih godina.

Svi smo živjeli u istoj ulici, zajedno se igrali, svađali i mirili, slavili smo sa svojim obiteljima naše praznike, svaki praznik u svoje vrijeme – i često smo slavili zajedno. Recimo za Uskrs – protestantski i pravoslavni Uskrs najčešće nisu bili iste nedjelje – zato je dva puta bilo pisanica i janjećeg pečenja s krumpirom (kod protestanata, Nijemaca) ili mamalige, ukusne kukuruzne kaše (kod pravoslavnih Rumunja). Kod naših mađarskih susjeda na stolu su stajala fina peciva po receptu iz Budimpešte. A kod Matthiasa se za Pesah služio maces (bezkvasni kruh).

Kasnije, kada smo odrasli, bilo je slatkastog karmel-vina. Ono je bilo slatko gotovo kao liker od banane. Tajno nam ga je nudila tetka Emi kada smo je na uskršnji ponedjeljak „poprskali" jeftinim parfemom iz malih bočica – jedan stari običaj, kada dječaci parfemom prskaju sve djevojčice i žene u susjedstvu. Štedljivo, da bude dovoljno i za ostale. I nitko se nije pitao smije li kao kršćanin jesti maces ili da li kao Židov smije slaviti Uskrs. Jeli smo sve i tako je bilo dobro. Živjeli smo u paralelnim svjetovima, svatko sa svojom obitelji, svojim jezikom i identitetom – a opet uvijek zajedno. „Jedine paralele koje se preklapaju – to smo mi ovdje u Hermannstadtu“, znao je reći moj otac.

To je za mene bila domovina. Jedan iluzorni svijet, koji su naši roditelji za nas stvorili nakon strahota Drugog svjetskog rata? Otok blaženstva, daleko od bolne stvarnosti komunističke diktature u kojoj smo živjeli? Je li to bio moj Macondo (imaginarni grad gdje se odigrava radnja romana „Sto godina samoće“ Gabriela Garcia Marqueza op.ur.)? Moj Yoknapatawpha okrug (imaginarno mjesto iz romana Williama Faulknera op. ur.)? Možda. Ipak, tog vremena se neću odreći, ni mojih tadašnjih prijatelja, koji su mi ostali prijatelji do danas. Domovina, koju u svojoj duši nosim sa sobom, ne kao teret, nego kao izvor inspiracije za nove domovine koje sam desetljećima kasnije osvojio ili koje su osvojile mene. I koje mi omogućuju da i u Njemačkoj mogu reći: domovino, tu sam. Bez da moram išta objašnjavati.

Spiros Moskovou: Poznati ukus zajedničkih tradicija

U takozvanoj staroj Europi, alias Europskoj uniji, zastarjeli naziv „domovina" pomalo zamara. Bogu hvala, jer ranije su se u ime domovina na našem kontinentu vodili ratovi. Danas se čovjek jednako osjeća kao kod kuće u Ateni, Kölnu ili Portu. Svuda je poznat ukus zajedničke tradicije.

Ja kao Europljanin imam grčko porijeklo i njemačku patinu. To je divno. Grk u svakodnevnom životu, Nijemac u poslovnom svijetu. Čovjek bira najbolje od onog što pronađe. To nije proizvoljnost, nego reorganizacija života u širem okviru.

Prednosti imam i s dvojnim državljanstvom. U Tunisu pokazujem grčki pasoš, onda me trgovci ne pokušavaju nasamariti. Mali, siromašni narodi su solidarni jedni prema drugima. Ako sam u Turskoj, radije pokazujem njemački pasoš, kako onaj preko puta mene ne bi došao na neku glupu ideju. Jesam li oportunist? Ne, mislim da sam se dobro postavio sa svoja dva državljanstva.

I onda pitanje identiteta. Tko sam ja? Grk ili Nijemac, kršćanin ili ateist? Izgleda kao da moja osobna karta sa svojim šturim definicijama to točno zna. Ali za mene identitet nije ograda iza koje se čovjek osjeća sigurno, nego rezultat životnog puta, koji se kreće između porijekla i odredišta. U međuvremenu porijeklo gubi sjaj a odredište snagu zračenja. Na kraju krajeva moj identitet se sastoji od onoga šta sam uradio ili nisam. Ali koga to još točno zanima?

Na kraju se broji iskustvo. Moji njemački sugrađani ponekad misle da sam Nizozemac, zbog izgovora, ponekad da sam Korzikanac, zbog crne kose ili Talijan, jer volim grappu. Nije strašno. Važno je da mi ne daju osjećaj da sam u ovoj zemlji zakinut ili diskriminiran. I to ne čine doslovno trideset i pet godina.

Međutim, veliki trenutak za mene došao je s krizom u Grčkoj 2010. godine. Onda sam odjednom u čitavom susjedstvu postao predmetom radoznalosti. Na ulici su me zapitkivali, u pekari zadržavali, čak su me susjedi pozivali na ručak. Svi su od mene htjeli samo jedno: rješenje grčke zagonetke, ispravno objašnjenje krize. Pritom, sam za sebe do danas nisam uspeo riješiti tu zagonetku.