Erdogan kao velika žrtva

Svjedoci smo političkog spektakla čije su žrtve nizozemske krave. Turska udruga proizvođača mesa je potvrdila da je već 40 nizozemskih krava protjerano iz Turske. Turski patrioti i pristaše Erdogana ne žele više konzumirati proizvode od životinja iz zemlje koju optužuju za "nacističke metode" i "fašizam". Satiričarima se ovih dana doista ne može pozavidjeti na njihovom poslu.

Prijepor je počeo nakon što je iz Nizozemske izbačena turska ministrica obitelji, a turskom ministru vanjskih poslova zabranjeno ući u zemlju. Nizozemski premijer Marc Rutte je pokazao zube turskom vodstvu, što mu je sigurno na izborima donijelo pokoji glas više.

Pravi pobjednik tog klaunskog spektakla, međutim, sjedi u Ankari i zove se Recep Tayipp Erdogan. Erdogan vlada mimo Ustava i to stanje želi legalizirati referendumom koji se održava 16. travnja. Pošto nema dvotrećinsku većinu u parlamentu, mora pitati i narod, a nije sigurno da će narod glasati za uvođenje prezidijalne diktature.

Zabranjena riječ

Zbog toga je AKP počeo da iz javnog prostora sustavno izbacivati riječ "Hayir" ("ne"). Sredinom veljače su uklonjenje stotine tisuća antipušačkih brošura Zavoda za zdravstvo, jer je na njima pisalo: "Tko kaže NE, ispravno postupa". AKP želi da Turci zaborave što znači reći "ne". Erdogan želi da Turci zaborave što znači pružanje otpora diktatoru.

Poslije zabrane nastupa turskih ministara u Njemačkoj i Nizozemskoj Erdogan je našao efikasan način da se bori za uvođenje svoje prezidijalne diktature. On sebe i Tursku inscenira kao žrtve.

Erdogan je u utorak optužio Nizozemsku da je ubila 8.000 Bošnjaka u Srebrenici. On instrumentalizira žrtve najvećeg zločina na europskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata da bi sebe i svoju bogobojažljivu muslimansku klijentelu predstavio kao žrtve križarskog pohoda Europljana. Tu apsurdnu optužbu je popratio riječima: "Nitko nam neće davati lekcije iz civilizacije. Ovaj narod ima čistu savjest."

Savjest je čista zato što poriče genocid nad Armencima. Savjest je čista jer demokratski otpor Kurda u obliku stranke HDP proglašava terorizmom. Savjest je čista, jer su kritički glasovi ušutkani – i nalaze se ili iza debelih zatvorskih zidina ili u egzilu. Ni u jednoj zemlji svijeta nije više novinara u zatvoru.

Nekada je Europa Turskoj služila kao uzor. I to ne tako davno – ali sjećanje na to je kod mnogih već izblijedilo. Danas tursko vodstvo svoju zemlju predstavlja kao zemlju kojoj nisu potrebne pouke arogantnih Europljana; kao zemlju koja vlastitim snagama može postati jedna od najvažnijih gospodarskih sila svijeta.

"Bijeli" i "Crni Turci

Sociologinja Nilüfer Göle je, pišući o turskom društvu, početkom 90-ih iznijela podjelu na "bijele" i "crne" Turke. "Bijeli Turci" žive urbano, dobro su situirani i dugo su bili nositelji funkcija u društvu i državi. Prema religioznim "crnim Turcima" su osjećali prezir. Sam Erdogan sebe označava kao "crnog Turčina". Jednog od obespravljenih, koji je prešao put od prodavača đevreka u istanbulskoj lučkoj četvrti Kasimpaši do samog vrha turske države. Nekada su se mnogi "bijeli Turci" smijali religioznosti "crnih Turaka" i kontrolirali državu neovisno o rezultatima izbora. Danas se više ne smiju.

Erdogan je razvlastio "bijele Turke" i milijunima "crnih Turaka" donio uspon u srednji sloj. Ali, iskustvo ponižavanja i marginalizacije još ima težinu. Erdogan mobilizira te osjećaje da bi se održao na vlasti. Status žrtve i priča o uspjehu – Erdogan, jedan od nas, je uspio – za njegove sljedbenike su važniji od neovisnog pravosuđa i slobode medija.

Erdogan kao Chuck Norris

Novinar Deniz Yücel koji se nalazi u pritvoru 3.4.2016. je za list Die Welt o Erdoganu napisao: "Njegovi sljedbenici ga vole zato što je deformiran poput njih. Zato što u maniri Chucka Norrisa pokazuje protivnicima gdje su im granice."

Zbog toga moraju stalno biti nalaženi novi protivnici kojima treba pokazati granice. Sada se Erdogan inscenira kao jak političar tako što grmi protiv Europe. EU, prije svega Njemačka i Angela Merkel, godinama su se prema Turskoj odnosili hladno. Privilegirano partnerstvo - da, pristup EU-u – ne. To je smanjilo motivaciju turskog vodstva da se drži puta demokracije i pravne države. Danas zato Erdoganu nije teško vrijeđati Europljane kao arogantne i živjeti fantazije o svemoći koje gaji njegova klijentela.

Erdoganovi sljedbenici ne mare za slobodu mišljenja jer ionako dijele njegovo mišljenje. Oni puno govore o "demokraciji", ali pod njom ne podrazumijevaju ništa drugo doli diktaturu navodne većine nad onima koji drukčije misle, nad oporbom i manjinama. Zemlja u kojoj tisuće oporbenjaka sjede u zatvorima nije demokracija.

To objašnjava i Erdoganovu popularnost među nekim ljudima turskog porijekla u Njemačkoj. I oni sebe vide kao žrtve, a žrtve su uvijek u pravu. Žrtve smiju kriviti druge za svoje probleme, žrtve ne moraju razmišljati o tome jesu li nepravedne prema drugima.

Erdogan sebe i svoju klijentelu inscenira kao žrtvu da bi u korijenu sasjekao svaku refleksiju o vlastitom djelovanju. A pritom je on zapravo počinitelj.

Krsto Lazarević (27) rođen je u Bosni i Hercegovini i kao dijete je sa svojom obitelji od rata pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu i piše za razne njemačke medije.