Moj nepoznati otac

Tek nedugo prije njezinog 40. rođendana je Elisabeth G. saznala od svoje majke kako je ona zapravo začeta umjetnom oplodnjom spermom nepoznatog donatora. Elisabeth je i sama majka dvoje djece, ali tim saznanjem joj se učinilo da se srušio čitav svijet: "To je bilo nerealno. Moje srce je kucalo kao ludo, ali zapravo ništa nisam razumjela. Kao da mi je netko izmakao tlo pod nogama."

Možda je i prije trebala sumnjati u to, misli Elisabeth. Njezina starija sestra je usvojeno dijete, to nikad nije bila tajna. Ali njezin otac - odnosno muž njezine majke - je svoju neplodnost doživljavao kao težak nedostatak, pogotovo jer je njezina majka svakako željela više djece. Tako se bračni par odlučio otići u kliniku za umjetnu oplodnju u Bad Pyrmont u Donjoj Saskoj gdje je majčina jajna stanica oplođena spermom nepoznatog donatora. U svibnju 1977. je Elisabeth sretno došla na ovaj svijet, godinu i pol kasnije je došao i njezin mlađi brat.

Vječita je rasprava o tome koliko su važni "geni", a koliko "otac" koji je doista bio pravi tata u obitelji. Ipak, Njemačka je prošle godine uvela zakon kojim se i takvoj djeci omogućuje da doznaju tko je njihov biološki otac. To su naravno izuzetno povjerljivi podaci i pohrana tih informacija je povjerena Institutu za medicinsku dokumentaciju i informacije. Tamo iz čitave Njemačke stižu podaci koji će jednog dana djetetu - ako to želi - omogućiti da dozna ime oca. Prikupljeni podaci se moraju čuvati 110 godina, ali problem je što su u toj bazi podataka samo informacije o djeci začetoj nakon stupanja zakona na snagu - dakle 1. srpnja 2018.

"Tata" stigao pismom iz Danske

Ali i daleko prije se u Njemačkoj vodila rasprava o pravu takve djece da doznaju svog biološkog roditelja. To pravo im je priznao čak i Njemački ustavni sud odlukom od 1989. Ali uvijek je bilo načina da se dođe i do anonimnog donatora. Jedan put i dalje vodi u Dansku: to je jedina zemlja EU-a koja dozvoljava i anonimnu i donaciju sperme gdje se zna ime i prezime donatora.

U danskom Aarhusu je sjedište Cryosa, najveće baze sperme na svijetu. Tvrtka se prostire na dva kata u neuglednoj uredskoj zgradi od cigle. Već 30 godina se od tamo šalje sperma donatora u čitav svijet, a u katalogu tvrtke buduće majke mogu izabrati odgovarajućeg donatora prema njegovim tjelesnim karakteristikama. Bilježi se čak i stupanj obrazovanja i zvanje, neki muškarci su pristali da im se objavi i fotografija.

Ne žele ni znati

Nekad su žene mogle spermu odabranog donatora dati da im se pošalje na kućnu adresu bez puno pitanja, ali njemačko zakonodavstvo to više ne dopušta: primatelji mogu biti samo medicinske ustanove za umjetnu oplodnju. Ali koliko je djece rođeno ampulama sperme iz Cryosa - bilo anonimno ili ne, to zapravo ne znaju točno ni u sjedištu tvrtke: "Mi šaljemo u Njemačku nekoliko tisuća ampula godišnje. Ali naše spoznaje o doista uspjeloj oplodnji i rođenju se zasnivaju samo na podacima koje primamo iz ustanova za oplodnju", kaže nam poslovođa Peter Reeslev.

Istovremeno kad je prošle godine u Njemačkoj stupio na snagu novi zakon, novi zakon vrijedi i u Danskoj koji tamošnjim tvrtkama kao što je Cryos zabranjuje bilo kamo slati spermu na privatnu adresu, nego samo u klinike. Ali postoji zaobilazni put ako žena koja želi biti oplođena dođe u neku kliniku u samoj Danskoj: onda nigdje ne mora postojati trag o anonimnom donatoru. Reeslev nam objašnjava kako mnogo parova zapravo uopće ne želi znati donatora jer ne žele "nekog trećeg" u njihovoj obitelji zato jer muž nije plodan. "Ljudi nalaze načina da dobiju djecu na anoniman način. U krajnjem slučaju i u nekom noćnom klubu ili preko interneta. Ali je ipak bolje to učiniti preko ovakve banke sperme gdje se pažljivo provjerava i zdravlje donatora."

Jesu li to opet ti "krivi geni"?

Anne Meier-Credner je članica Udruge djece donatora i odlično zna za nevolje u potrazi za biološkim roditeljem. "U Njemačkoj znamo i za slučajeve liječnika koji su donirali vlastitu spermu za oplodnju. Već i zbog toga nije bilo ni liječnicima uvijek u interesu da vode evidenciju o donatoru. Mnogi dokumenti izgleda da su s vremenom i nestali, ponekad se tvrdi kako je uzrok bio požar ili poplava", kaže nam Meier-Credner. Osim toga, problem je i vrijeme: ako netko tek s četrdesetak godina uopće sazna da njezin ili njegov "tata nije pravi tata", lako je moguće i da liječnik koji je proveo umjetnu oplodnju više uopće nije živ. A to beskrajno otežava potragu.

Neki imaju sreću i svog biološkog oca i čak svoju polubraću ili polusestre doznaju preko baze podataka DNK. To je pokušala i Elisabeth, ali do sada bez uspjeha. I klinika u Bad Pyrmontu više ne postoji, ali Elisabeth je uspjela doći u kontakt i s drugom djecom koja su tamo začeta. Ona ima dojam kako joj je jedan muškarac fizički vrlo sličan, ali još nije skupila hrabrosti potaknuti genetsku analizu.

Njezinim roditeljima su tada rekli kako je donator jedan mlađi liječnik te klinike, ne zna ništa više od toga. "Osjećam se potpuno nesigurno. Uvijek kad otkrijem kod sebe neke loše osobine pitam se jesu li to 'njegovi geni'." Sve u svemu, osjeća se bespomoćno i srdita je što joj je oduzeto pravo da dozna nešto o donatoru. "Posvuda prvo stojite pred zatvorenim vratima", žali se Elisabeth.

Brat je potpuno drugačiji

Nema više nikakvih dokumenata o boravku njezine majke u toj ustanovi za umjetnu oplodnju: rečeno joj je da je bio požar u klinici prije nego što je zatvorena. U svakom slučaju, s tim znanjem sad može drugim očima gledati i mnoge druge probleme u svojoj obitelji. I Elisabeth je sad jasno kako je njezin tata teško trpio činjenicu da nije i biološki otac djece koja rastu uz njega i da je zapravo tu neki drugi muškarac oplodio njegovu suprugu - pa makar samo u epruveti. Isto tako, jasno joj je i zašto fizički sasvim drugačije izgleda nego njezin brat, a naslućuje i zašto je ona jako nadarena da nešto čini svojim rukama, za razliku od drugih članova njezine obitelji.

Ali ta spoznaja kako je začeta teško je narušila i njezin odnos s majkom: "U sebi sam se udaljila od moje majke, jednostavno više ne mogu imati toliko povjerenja u nju", kaže Elisabeth. Njezin brat pak uopće ne želi još prihvatiti tu činjenicu kako njihov tata nije i njegov otac.

Elisabeth bi željela da je sve to saznala puno ranije. Studije pokazuju kako već i mala djeca znaju izaći na kraj s tom spoznajom i lakše će stvoriti pozitivnu sliku o njemu ako i roditelji o tome govore. Ali to je vrlo teško i za majku, a još teže za njezinog muža. S druge strane, mnogi parovi umjetnu oplodnju smatraju velikim darom s neba jer se ipak čuje dječja vika u njihovoj obitelji. No to ipak nije lako za nikoga, najmanje za takvu djecu. Elisabeth vjeruje kako nikad nije bilo lako reći istinu o umjetnoj oplodnji, ali je možda ipak bilo načina da sve to bude mnogo jednostavnije.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android