"To nije za djecu"

U ožujku 1945. u grad Boppard na Rajni ušli su američki vojnici. Nekoliko dana kasnije, trojica su sjedili za stolom zajedno s Helmutom Schnatzom (naslovna fotografija) i njegovom sestrom i jeli juhu od graška koju je njegova majka skuhala u podrumu susjednog hotela. Prethodno su ondje, između polica s bocama vina i hotelskih kreveta, svi stanovnici te četvrti proveli četiri dana kada se crta bojišnice primaknula Boppardu. Otac Helmuta Schnatza nalazio se u Italiji kao vojnik. Majka je s djecom u Boppard doselila iz Koblenza kada su u jesen 1944. ondje zračni napadi postajali sve žešći. Na kraju rata u središtu Koblenza bilo je uništeno 87 posto kuća.

I u Boppardu se pucalo jer su se s druge strane Rajne još uvijek nalazili njemački vojnici. Kada je 12-godišnji Helmut kroz prozor pogledao preko Rajne, vidio je kako niz ozidanu obalu teče krv. Američki vojnik, koji je s njim sjedio u dnevnom boravku, rekao je dječaku da se makne s prozora jer je to "nothing for children", "ništa za djecu".

Kakav je to osjećaj jesti juhu s "neprijateljem" dok je vlastiti otac kao njemački vojnik u ratu? Helmut Schnatz, kojemu su danas 82 godine, još se dobro sjeća što je mislio: "Neka napokon završi!" Priča da je na početku rata svaku večer molio za "našu pobjedu u ratu". No u proljeće 1945. samo je još jedva čekao da rat prođe. Kaže da se ljudi nisu bojali američkih vojnika, jer su s njima kao s okupatorima imali dobra iskustva nakon Prvog svjetskog rata.

Napadi iz zraka i Hitlerjugend

Obitelj Schnatz je u Koblenzu doživjela brojne zračne napade prije nego što je evakuirana zajedno s većim dijelom stanovništva. Helmut, koji se zanimao za zrakoplove, na početku je bio fasciniran američkim avionima. No kada su u njegovom susjedstvu pale prve bombe, osjećao je još samo strah.

Majka je uskoro s djecom odselila u Boppard, grad udaljen 20 kilometara, gdje su ljudi još mogli slobodno šetati ulicama. "Oni su se smijali jer smo mi pri svakom zvuku motora panično trčali u podrum", prisjeća se Helmut Schnatz. U Boppardu Helmut više nije morao na sastanke Hitlerove omladine (Hitlerjugend). U Koblenzu se tamo morao pojaviti svake srijede i subote. "To nam je bilo dosadno, mi smo se htjeli igrati", kaže. Prisjeća se kako je cijela omladina u travnju 1944. marširala do dvorca u Koblenzu i pjevala antisemitske pjesme. I napominje da djeca pri tome nisu shvaćala pravo značenje svega toga.

Privid normalne svakodnevice

U srpnju 1945. iz Italije se vratio Helmutov otac. On je bio kratko vrijeme u ratnom zarobljeništvu i pričao o tome da su u logoru kod Livorna ispred šatora sjedili, igrali igre i pušili. Kada se vratio u Koblenz, nije više smio raditi kao državni službenik jer je od 1937. bio član Hitlerovog NSPAP-a. Helmut Schnatz napominje da je članstvo bilo nužno ako je htio ostati u državnoj službi. Otac je nakon rata dvije godine radio na uklanjanju ruševina. Nije se žalio, kaže Helmut Schnatz, ali je kasnije uvijek govorio da nikada više neće ući u neku političku stranku.

Helmut i ostala djeca su u jesen 1945. ponovo, nakon godinu dana pauze, krenuli u školu. Jedan dječak je šepao jer je bio ranjen u zračnom napadu. Škola nije imala prozorska stakla i grijanje. Dječaci su se u slobodno vrijeme igrali pronađenim streljivom, palili vatru i bacali u nju streljivo. Jednom je došlo do eksplozije i dječaci koji su bili blizu vatre pretrpjeli su opekotine.

Noćne more zbog zračnih napada

Helmut Schnatz je postao profesor povijesti i njemačkog jezika. Predavao je i društvene znanosti i učenicima objašnjavao njihova temeljna prava. Najvažnija pitanja su za njega bila: "Što je vladavina nasilja? Što su slobodni građani?" U Boppardu, gdje je najprije radio u školi, ubrzo se pričalo da je komunist. On se intenzivno bavio poviješću. Priča da je još desetljećima nakon rata imao noćne more zbog zračnih napada. Tek kada je 1981. objavio studiju "Zračni napadi na području Koblenza 1944/45.", noćne more su prestale.

No Helmut Schnatz nije prestajao razmišljati o ratu. Pitao se što se dogodilo s muškarcima koji su tada kao američki piloti bombardirali područje oko Koblenza. Poslao je upit jednoj udruzi ratnih veterana. Javio mu se Roy Petersen. Između njih se razvilo prijateljstvo, međusobno su se posjećivali. Schnatz je svom američkom prijatelju čak mogao pokazati i bombe koje još nisu bile bačene, nego su ostale ležati ispred jednog mlina. Petersen je tada rekao: "Dobro je da nikome više ne mogu naštetiti."

"Važnije su spoznaje o Auschwitzu"

Helmut Schnatz je bio član jedne komisije povjesničara koja se bavila zračnim napadima na Dresden. Na predstavljanju knjige u Dresdenu došlo je do incidenta kojeg su izazvali pristaše neonacističke stranke NPD, kojima rezultati tog znanstvenog rada nisu odgovarali. Schnatz je dobio i anonimne prijetnje.

On je kao povjesničar također izdao monografiju "Cijeli Koblenz je bio plameno more" u kojoj se obrađuju zračni napadi na taj grad. U predgovoru je napisao kako se ne radi o tome da se "stvaraju emocije, pobudi sažaljenje ili optužuje, nego da se čitatelja potakne na razmišljanje". Helmut Schnatz je i kao profesor htio poticati na razmišljanje. Kaže da učenicima nije pričao puno o svojim osobnim doživljajima: "Spoznaje o Auschwitzu su važnije nego moja iskustva sa zračnim napadima."