"Moj bicikl je moja noga"

Kratkim manevrom, zakočivši malo, Dedan Ireri izmiče pred kombijem koji dolazi iz suprotnog smjera. Onda ponovno žustro pritiska pedale i dovikuje jednom prolazniku "Hej!", opominjući ga tako da sada nije dobar trenutak za prelazak ceste. Iduća prepreka: kolona automobila u dva reda. Oni su zapeli u zastoju na kraju radnog vremena. Dedan Ireri krstari između automobila koji stoje. "Po ovakvom prometu lakše prolazim biciklom nego kada je on drukčiji", kaže kratko se osvrćući preko ramena: "Većina kurira ovdje koristi motore, ali na kratkim razdaljinama sam na biciklu još brži."

Inspirirao ga jedan Nijemac na televiziji

Dedan Ireri isporučuje žurne dokumente u središtu Nairobija. "Mountainbike" mu je vrlo važno sredstvo za zaradu novca. Ono mu je pomoglo da se osovi na noge - i to doslovno. Ireri je, naime, 1993. godine u prometnoj nesreći izgubio nogu. "Bio sam tada dijete s ceste", priča: "Pio sam puno alkohola i bio sam prilično 'opaljen'. Nisam pazio i pokupio me jedan autobus. U bolnici su mi morali amputirati nogu."

Ireri je nakon toga počeo uzimati droge i sve je više pio. A onda je jednog dana na televiziji vidio nešto što mu je promijenilo život. "Neki čovjek s jednom nogom je vozio bicikl", prisjeća se Ireri sa smiješkom: "On je bio Nijemac i zvao se Tobias Graf. I to sam i ja htio naučiti."

San o Paralimpijskim igrama

Ireri nikada prije toga nije sjedio na biciklu, ali je platio jednog prijatelja da ga pogurava i pomaže mu da održi ravnotežu. Tri tjedna kasnije znao je voziti bicikl. "Od tada sam svakoga trenutka postajao bolji i brži", priča i kao da to želi dokazati velikom brzinom se penje uz brdo. Više se ne zadovoljava izazovima gradskog prometa u Nairobiju. Ima i sportske ambicije. Već je u više navrata pobijedio na utrkama za osobe s hendikepom. Vrhunac njegove sportske karijere bilo je sudjelovanje na biciklističkim utrkama u Kolumbiji i Kanadi.

Dedan Ireri trenira i na područjima daleko od gradskih ulica. U pustinjskom kraju na sjeveru Kenije, na primjer, između Moyalea i Marsabita, kraju u kojem nadugo i naširoko nema žive duše - samo kamenje, pijesak i stepa. On se na nekoliko dana pridružio "Tour d'Afriqueu", biciklističkoj ekspediciji od Kaira do Kapstadta.

"To je dobar trening", kaže: "Ako želim biti u stvarno dobroj formi, moram moći izaći na kraj i s neprohodnim terenima." Njegov najveći cilj je sudjelovati na Paralimpijskim igrama. Za to, kaže dok jezdi od nas na svom biciklu po kamenitoj stazi, mora samo naći sponzore kako bi mogao nastupiti na kvalifikacijskim utrkama. Njegov san neće sigurno propasti zbog manjka sportske kondicije, dovikuje iz daljine, prije nego što nestane u oblaku prašine.

Autor: Peter Hille/Dunja Dragojević

Odg. urednik: Anto Janković