Ne mora uvijek majka biti ključna osoba

„Mama je najbolja!" Takva parola mogla se vidjeti u rukama zrelih muškaraca na nogometnom stadionu. Veza između djeteta i majke smatra se posebnom osnovom u razvoju čovjeka, jer ona pomaže da se stvori osnovno povjerenje prema okolini.

Oboje roditelja mogu, naravno, stvoriti posebnu vezu sa svojim djetetom. Ali osobito slika brižne majke i prisna veza majke i djeteta koja iz toga nastaje urezala se u kolektivnu svijest na Zapadu.

Veza u ranom djetinjstvu

Sigurno ima i majki koje nisu brižne i nema svatko dobar odnos prema svojoj majci, ali općenito majka vrijedi kao osoba koja od početka dijete štiti, od prvog tjelesnog kontakta, takozvanog „bondinga", odmah nakon rođenja. Osobito majka osjeća potrebe djeteta, tu ono nađe utjehu, tu je sigurno. „Majka je jedino biće na svijetu koje te već voli prije nego te upozna", ustvrdio je švicarski pedagog Johann Heinrich Pestalozzi već krajem 18. stoljeća. To lijepo odgovara za Majčin dan!

Ova metoda odgoja, u kojoj je prije svega majka cijelog života najvažnija osoba kojoj je dijete privrženo i koja se zauzima za sve potrebe djeteta, ima začetak u teoriji privrženosti. Tu teoriju je razvio britanski psihoanalitičar i dječji psihijatar John Bowlby. Osobito na Zapadu ta teorija se smatra zlatnim standardom metode odgoja.

Bowlby je sustavno istraživao siročad koja su zbog odvajanja od majke imala nedostatke u razvoju. Kod brojnih učenika upadljivog ponašanja i mladih kradljivaca on je utvrdio da je rano došlo do kidanja veze s majkom. U svojoj knjizi Privrženost - Analiza odnosa majke i djeteta koju je objavio 1969. bavio se ne samo smetnjama nego i pozitivnim čimbenicima odnosa majke i djeteta.

Utjeha kod osoba kojoj smo privrženi

Prema teoriji privrženosti, osoba kojoj je dijete privrženo je ona osoba koju dijete traži primjerice kad padne s ljuljačke ili za kojom dijete osobito plače u slučaju razdvajanja, kaže psihijatar za djecu i mladež Karl-Heinz Brisch. On je zagovornik teorije privrženosti. Takva prisna veza nastane otprilike za godinu dana, kaže profesor na Paracelsusovom medicinskom privatnom sveučilištu u Salzburgu.

Privrženost prema tomu znači dugotrajna emocionalna veza s određenom osobom, koju se ne može po volji zamijeniti. Dijete traži njezinu blizinu i pomoć kad osjeća bol, strah ili tugu i ne može samostalno s time izaći na kraj.

Među osobine osobe kojoj je dijete privrženo pripada osjetljiv karakter, koji reagira na emocije djeteta, kaže Brisch. Nije dovoljno samo zajedno provoditi vrijeme. Samo onaj tko se za njega brine može utješiti dijete koje plače. Tek tada osoba kojoj je dijete privrženo djeluje prema njegovim potrebama.

Vrijedi li teorija privrženosti uvijek?

Heidi Keller, psihologinja na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, u svojoj knjizi „Mit teorija privrženosti" kritizira poimanje na Zapadu da bi teorija privrženosti trebala uvijek vrijediti.

U brojnim kulturama nije uobičajeno da o djetetu brinu samo roditelji – veliku ulogu u odgoju igraju i rođaci, djedovi i bake, braća i sestre i susjedi. U brojnim kulturama za dojenčad i malu djecu brinu skupine povezane rodbinskim i drugim odnosima, kaže Keller. Ona je kao profesorica psihologije desetljećima istraživala kako djeca odrastaju u različitim kulturama. Zbog toga je boravila u afričkim zemljama, u Indiji, Južnoj Americi, SAD-u, Europi i na Bliskom istoku. U velikim gradovima i zabačenim selima.

Presudno za emocionalno zdrav razvitak je da dijete u djetinjstvu dobije dovoljno ljubavi i pažnje od osobe kojoj je privrženo. A to ne mora uvijek biti majka ili roditelji. Jako je važan kontakt s drugim osobama kako bi se razvile socijalne sposobnosti. Od toga djeca samo profitiraju, kaže Keller.

Osim toga, stalna dostupnost i potreba da se stalno udovolji željama djeteta može kod nekih žena izazvati iscrpljenost ili burnout, kaže Keller. Jer, na kraju majka najčešće ostaje sama, često i bez djetetovog oca.

Rezultati dugoročne studije

Keller ukazuje na dugoročne studije američkih psihologinja Emmi Werner i Ruth Smith koje su 40 godina pratile stotine djece, koja su sva bila rođena 1955. na otoku Kauai.

Trećina djece je odrastala u teškim obiteljskim odnosima ili siromaštvu. Ali, unatoč tomu ta su se djeca uspješno razvijala i bez upadljivog ponašanja. Razlog je, prema studiji, to što su ta djeca bila privržena svojim vršnjacima, susjedima, učiteljima ili posvojiteljima, a ne majci ili ocu.

Privrženost nema veze s rodbinskim odnosima

„Kod izbora svojih roditelja čovjek ne može biti dovoljno oprezan", napisao je ironično psiholog Paul Watzlawick, jer brojna psihička oboljenja imaju uzrok u ranom djetinjstvu i osobama kojima su djeca privržena. To ne moraju uvijek biti majka ili otac.

I psihijatar za djecu i mladež Karl Heinz Brisch potvrđuje da djeca postavljaju prioritete i najčešće imaju jednu ili dvije osobe kojima su privržena. „Djeca u pravilu daju prednost onomu tko je prema njima pažljiviji." To ne moraju uvijek biti majka i otac, nego to mogu biti i druge osobe.

„Privrženost nema veze s biološkom srodnošću", kaže Brisch. Znanstveno nije dokazano da se djeca osjećaju više privržena krvnim srodnicima.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu