Mit o "odlučujućoj" atomskoj bombi na Nagasaki

Već su izviđanja iz zraka nakon bačene atomske bombe na Hirošimu američkom vojnom vrhu pokazala zastrašujuće razmjere razaranja, ali 9. kolovoza je poletio i drugi američki avion s kobnim teretom u utrobi. Cilj je bio grad Kokura, ali je on bio prekriven gustim oblacima. Posada američkog zrakoplova je onda krenula prema Nagasakiju, a tamo je tek u trećem pokušaju uspjela doći u pravilan položaj da baci i drugu atomsku bombu u povijesti ratovanja.

Gotovo praznih spremnika za gorivo su odletjeli u najbližu američku bazu. Posljednji preživjeli posade tog aviona, William Barney kojem je preko 90 godina, priznaje čitav koncept posade: "Jedino što smo još željeli jest da bacimo negdje tu stvar." Jer Nagasaki je i prije rata bio najgostoljubiviji grad Japana, a bomba je pala točno iznad jedne od rijetkih - kršćanskih crkvi u Japanu.

Sve u svemu, 70 tisuća poginulih u Nagasakiju "imali su peh" da je nad njihovim gradom tog dana bilo lijepo vrijeme. Bivši član posade je tek jedan od brojnih svjedoka tog vremena s kojim je razgovarao njemački novinar Klaus Scherer dok je pripremao svoju novu knjigu "Nagasaki: mit o odlučujućoj bombi".

"Japan je bio već na koljenima"

Dugogodišnji dopisnik i iz Japana i Sjedinjenih Američkih Država tvrdi kako je Japan već i prije prve atomske bombe u svakom pogledu bio na koljenima. Poziva se na snimke američkih filmskih novosti koje su još koncem 1945. američkoj publici javljale kako je Japan još samo gomila ruševina: konvencionalne bombe su već 66 japanskih gradova pretvorile u prah i pepeo. A onda dolazi i rečenica američkog spikera koji kaže kako "nema sumnje da je Japan i prije atomskih bombi bio poražen."

Samo godinu dana kasnije američki filmski žurnali počinju lansirati mit o atomskoj bombi kao prekretnici u ratu i pokazuju redove japanskih vojnika, topova, tenkova i aviona. Slijedi i poruka kako je "atomska bomba čudesno oružje, tehnički impozantno, strateški neophodno i moralno nužno. Tako je svijet ubuduće treba promatrati."

Doduše, ta razlika se može tumačiti i činjenicom da su američki ratni filmski žurnali redovito izvještavali o "uništenim" neprijateljima da bi se podigao moral američkoj javnosti, ali njemački novinar tvrdi kako nije atomska bomba, nego objava rata SSSR-a Japanu zapravo dovela do kapitulacije.

Tu treba bolje pogledati burne dane srpnja i kolovoza 1945. godine: doista se netom imenovani američki predsjednik Truman na konferenciji u Potsdamu 26. srpnja hvalio Churchilu i Staljinu novim oružjem kojim raspolaže SAD i naveo ih da Japanu upute zahtjev za bezuvjetnom kapitulacijom. Točno je i da su prije toga neki krugovi japanskog vrha stupili u kontakt s predstavnicima SSSR-a - Japan tada još nije bio u ratu sa tom zemljom - sa željom da on posreduje u mirovnim pregovorima.

Računice Staljina

Ali je očito da je i Staljin oklijevao, jer je i on imao svoje računice na Dalekom istoku. Nepovjerljivi Gruzijac nije baš ni vjerovao Amerikancima da imaju nekakvo novo oružje: tek dva dana nakon što je bomba pala na Hirošimu, Staljin je 8. kolovoza objavio rat Japanu i poslao jedinice u Mandžuriju. Na kraju rata je tu svoju akciju "naplatio" od Japana i zaposjeo Kurilske otoke, do tada područje Japana koje su i danas Rusija.

Njemački autor tvrdi kako su i američki znanstvenici ustrajali da se baci i ta druga bomba. Naime, to je bila i konstrukcijski drugačija bomba nego ona bačena na Hirošimu i u njoj je lančanu reakciju izazivao plutonij. Zato su i znanstvenici - i još više, američki vojni vrh bili znatiželjni kakav je učinak i takve bombe. Kao protuargument, Scherer citira tadašnjeg američkog ministra rata Henry Stimsona koji je 1947. cinično ustvrdio kako "nismo imali bombi na razbacivanje."

Makar je ova knjiga njemačkog novinara svakako zanimljiva i puna potresnih svjedočanstava žrtava prvih atomskih napada u povijesti, danas si možda ne možemo niti zamisliti da u ono doba zapravo nitko nije znao što je atomska bomba. Čak i učinci radijacije su bili potpuna nepoznanica liječnicima, tako da bi se moralo i u drugom svjetlu promatrati odluka da se takvo oružje upotrijebi.

Strah Amerikanaca nakon Okinawe

Isto tako, njemački autor tek spominje američko osvajanje Okinawe, prvog područja Japana na koje su kročili američki vojnici u Drugom svjetskom ratu. Citira procjene američkih generala o mogućim gubicima dok se ne osvoji čitav Japan i ratu koji bi lako mogao trajati sve do 1947. godine, ali se čini i da autor gubi iz vida kakav je to pakao bio na Okinawi. Od oko 120 tisuća japanskih vojnika se njih više od 70 tisuća borilo do smrti. I Amerikanci su imali goleme gubitke: 12.500 poginulih, 39 tisuća ranjenih, 35 izgubljena ratna broda, 368 ih je oštećeno i 763 oborena zrakoplova.

Sve to prije nego što se uopće kročilo na "pravo" japansko tlo gdje se računalo s najmanje još milijun poginulih američkih vojnika - i tko zna koliko poginulih Japanaca. Nema sumnje da je i Japan nakon te bitke još jedva bio sposoban za rat. A i užas Hirošime i Nagasakija se ničim ne može usporediti, nego samo željeti da se više nikad ne ponovi. Ali kao što se to obično kaže: "Nakon bitke je svatko general."