Misliti svojom glavom

„Moje zvanje je, ako se uopće o tome može govoriti, politička teorija“ izjavila je Hanna Arendt u jednom televizijskom intervjuu 1964. godine, žestoko poričući da je filozof. Činjenica da o političkoj teoriji govori kao o svom zvanju, posljedica je njezine životne priče kao njemačke Židovke. Rođena 14. listopada 1906. godine u Hannoveru, počela je studirati filozofiju u Marburgu kod Martina Heideggera.

Strasna afera

Iznimno darovita mlada studentica i svjetski poznati filozof postaju ljubavni par čija je strasna veza poslužila kao štof za brojne knjige. Ali Martin Heidegger je oženjen, pa Hannah Arendt odlazi u Heidelberg gdje doktorira filozofiju kod Karla Jaspersa. Hitlerov dolazak na vlast je prekretnica u njezinom životu: „Tada sam stalno, sjećam se, ponavljala jednu rečenicu: Kad te napadaju kao Židova, kao Židov se moraš i braniti. Ne kao Nijemac. Ne kao građanin svijeta ili kao borac za ljudska prava ili nešto slično. Nego vrlo se konkretno pitati: što ja mogu učiniti?“

I dok Martin Heidegger postaje prvi nacionalsocijalistički rektor sveučilišta u Freiburgu, Hannah okreće leđa filozofiji i aktivira se u pokretu otpora. S njezinom ljubavi iz mladosti je, međutim, do kraja života veže posebno prijateljstvo.

Karijera u SAD-u

U ljeto 1933. hapsi je Gestapo, ali ubrzo je pušta na slobodu. Malo iza toga bježi u Pariz gdje upoznaje i svog supruga Heinricha Blüchera s kojim 1941. iseljava u SAD. Pravu karijeru Hanna Arendt počinje tek tamo, u New Yorku. Piše za razne časopise, radi kao lektorica, docentica na sveučilištu i za brojne židovske organizacije. 1951. izlazi njezina epohalna studija o totalitarizmu, „Elementi i porijeklo totalitarne vladavine“. Slijede i druge knjige, među kojima teorija političkog djelovanja „Vita activa“ i djelo „O revoluciji“. Njezine knjige je dovode na naslovnice velikih časopisa, a 1963. objavljuje se njezin izvještaj o jeruzalemskom procesu protiv nacističkog zločinca Adolfa Eichmanana, „Eichmann u Jeruzalemu“, u kojem se pojavljuje slavni termin: banalnost zla.

Eichmann - lakrdijaš

Knjiga potiče žestoku, dugogodišnju kontroverznu diskusiju. Autorici se predbacuje da svojom teorijom banalnosti zla umanjuje zločine nacista i patnje Židova. „Ljudi mi zamjeraju jednu stvar koju na neki način mogu i razumjeti, naime, da se još mogu smijati. Ali ja doista mislim da je Eichmann jedan lakrdijaš, i kažem Vam: čitala sam policijski zapisnik njegovog saslušanja, 3 600 stranica, vrlo sam ga pomno čitala. I ne znam koliko sam se puta nasmijala, glasno nasmijala! I ljudi mi zamjeraju zbog takve reakcije“.

Tema zla Hannu Arendt ne pušta. Tek ove godine objavljeno je jedno njezino predavanje o zlu iz 1965. U njemu još jednom istražuje porijeklo zla s kojim i riječi i razum gube bitku. Taj oblik zla, smatra Arendt, nastaje iz odbijanja ljudi da misle svojom glavom i stvaraju vlastite sudove. To, prema njezinom mišljenju, rezultira nesposobnošću da se potencijalni zločinac uživi u ulogu žrtve. Adolf Eichmann nije nikada razmišljao o Židovima čije je transporte u logore smrti organizirao, tvrdi ona. Baš kao što ni atentatori samoubojice ne razmišljaju o svojim žrtvama. U tom kontekstu se ovo predavanje Hanne Arendt i knjiga o Eichmannu mogu danas čitati u potrazi za uzrocima međunarodnog terorizma.

"Javna odvažnost"

Hannah Arendt umrla je 4. prosinca 1975. Ona je čitavog svog života zastupala stajalište da od izostanka promišljanja moralnih i političkih pitanja prijeti najveća opasnost stoga je uvijek tražila „javnu odvažnost“: „Čini mi se da je jasno što je to. Čovjek se mora eksponirati pod svjetlima javnosti. Druga je odvažnost ova: nešto počinjemo, pletemo naše niti u mrežu raznih veza, iako ne znamo nikada što će od toga na kraju biti. I na kraju ću zaključiti da je ta odvažnost moguća samo uz povjerenje u ljude.“