Miroljubivi borci – portreti dobitnika Alternativne Nobelove nagrade

Karaca – djed turskog pokreta za zaštitu okoliša

Hayrettin Karaca želio je samo fotografirati nekoliko stabala i biljaka. Na zapadu Turske, u Kozaku, u potrazi za rudnicima zlata, jedan je poduzetnik navodno planirao srušiti tisuće stabala. Karaca je otišao na lice mjesta kako bi se uvjerio u istinitost ovih navoda. I odjednom se pored njega zaustavio automobil iz kojeg je izašla grupa muškaraca. Prijetili su mu i pokušali ga zastrašiti – mjestu na kojem se nalazio nije smio prići bez dozvole. Hayerettinu Karaci je tada, 2010. godine, bilo 88 godina. Cijeli je slučaj završio na sudu a optužbe protiv njega su tek nedavno, prije nekoliko tjedana, odbačene. U Turskoj očigledno još uvijek nije sasvim bezopasno angažirati se na polju zaštite okoliša. Barem u onim slučajevima kada aktivisti kao protivnike imaju velike koncerne.

Hayrettin Karaca bio je nekoć i sam industrijalac, vlasnik jednog uspješnog poduzeća za proizvodnju tekstila. Promjena u njegovom životu je nastupila u 70-im godinama prošlog stoljeća tijekom putovanja po Turskoj. Uništavanje okoliša zbog pogrešnih postupaka zemljoradnika ga je zaprepastilo: odumiranje šuma i rijetkih biljaka kao i erozija tla. I odlučio se djelovati. Dokumentirao je štete na koje je nailazio i o tome izvještavao kako političare tako i društvo uopće. Sakupljao je mladice rijetkih stabala i biljaka i posadio ih u Istanbulu. Danas u njegovom vrtu raste više od 14.000 biljaka raznih vrsta od kojih se mnoge mogu naći samo u Turskoj. Njegov je vrt otvoren za posjetitelje. To je takoreći i bila njegova ideja – informirati i na neki način obrazovati široku javnost.

No, to nije bilo sve. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Karaca je zajedno s još jednim kolegom osnovao zakladu TEMA s ciljem vršenja jačeg pritiska na političare kada je riječ o zaštiti okoliša. U međuvremenu njegovu Zakladu podržava i potpomaže više od 450.000 volontera, među njima i mnogi mladi. Koliki je njihov uspjeh pokazuju i najnovija ispitivanja javnog mnijenja: čak dvije trećine turskog stanovništva drži eroziju tla za jedan ozbiljan i akutan problem.

Hayrettin Karaca danas ima 90 godina i još uvijek je aktivan. Redovito nastupa i na televiziji (kako na državnim programima tako i u emisijama njegove vlastite televizijske postaje), odlazi u škole, informira i diskutira o problemima vezanim za zaštitu okoliša.

Liječnica siromašnih

Sima Samar imala je 22 godine kada je nestao njezin suprug zajedno s trojicom njegove braće i 60 drugih članova obitelji. Nestali su iznenada i više se nikada nisu pojavili. Bilo je to u kasnim 70-im godinama, u vrtlogu rata u Afganistanu. Nešto kasnije, Samar je na Sveučilištu u Kabulu upisala studij medicine. Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon što je završila školovanje morala je pobjeći iz zemlje – u Pakistan.

Sima Samar sveukupno je u egzilu provela 17 godina. Kao mlada liječnica radila je prvo dugi niz godina u jednom afganistanskom izbjegličkom logoru. U pakistanskom gradu Quetti, na granici s Afganistanom, osnovala je 1987. godine prvu bolnicu za afganistanske žene i djecu. Dvije godine slijedilo je osnivanje organizacije Šuhada koja u međuvremenu upravlja s više od stotinu škola, 15 bolnica i ambulanti kako u Pakistanu tako i u Afganistanu.

Nakon što su američke vojne snage ušle u Afganistan 2001. godine, Sima Samar se vratila u domovinu i postala ministricom za ženska pitanja u ondašnjoj prijelaznoj vladi. No, već 2002. godine podnijela je ostavku i preuzela funkciju predsjednice neovisne Komisije za zaštitu ljudskih prava u Afganistanu. Zbog svojih otvorenih i kritičnih izvještaja i izjava već je mnogo puta došla u sukob s vladom zemlje. Usprkos i mnogobrojnim prijetnjama smrću, Simar ne posustaje i ne odustaje od svojih vizija Afganistana u kojem će biti bolje pogotovo ženama i djeci. „No, već samo osnivanje i postojanje Komisije za zaštitu ljudskih prava u jednoj kriznoj zemlji poput Afganistana je već veliki korak. Mnogi Afganistanci su tek sada saznali da imaju pravo na osnovna ljudska prava“, rekla je u razgovoru za Deutsche Welle Sima Samar.

Macchiavelli nenasilja

Gene Sharp nije želio otići u rat, na frontu. A i zašto bi? Tada mu je bilo 25 godina i upravo je pisao knjigu o miroljubivom otporu Mahatme Gandhija. U korejskom ratu koji se zbivao u ranim 50-im godinama, mladić iz američkog grada Ohio nije vidio nikakvog smisla. Suprotstavio se vlastima i zbog svog uvjerenja u zatvoru je proveo osam mjeseci.

Sharp, kojem su danas 84 godine, znao je već u mladim danima da se političke revolucije mogu odigrati i bez upotrebe sile. Nenasilje je postalo njegovom životnom temom. Napisao je mnogobrojne knjige i 1983. godine osnovao u Bostonu Institut Albert Einstein s ciljem istraživanja nenasilnih akcija i oblika pokreta otpora. Deset godina kasnije na tržištu se pojavila njegova najpoznatija knjiga:“Od diktature do demokracije: Nit vodilja oslobođenja“. Ovo je djelo naišlo na veliki odjek u svijetu. Knjiga je prevedena na više od 30 jezika a u međuvremenu je postavljena i na internetske stranice gdje je svima besplatno dostupna.

Sharp nenasilnu revoluciju opisuje vrlo jednostavnim riječima: bez podrške naroda niti jedna vlada ne može opstati. Ukoliko nestane ove podrške, cijela struktura se ruši i propada. U spomenutoj knjizi on je naveo više od 200 različitih metoda pružanja otpora. Jedna od njih je primjerice nošenje simboličnih boja tijekom demonstracija. Ovaj su primjer preuzeli aktivisti u Ukrajini tijekom Narančaste revolucije u ovoj zemlji.

Sam Sharp oduševljen je mirnim revolucijama u arapskim zemljama. „Primjerice u Egiptu se samo tijekom jednog jedinog dana okupilo više od jednog milijuna ljudi na jednom mjestu i svi su ostali mirni. Meni do sada nije poznat niti jedan sličan slučaj u povijesti čovječanstva. Znači, moguće je organizirati i provesti velike demonstracije bez korištenja nasilja“, rekao je Gene Sharp za DW.

Priznanje u Švedskoj

Osim Hayrettina Karaca, Sime Samar i Genea Sharpa, ovogodišnji dobitnik Alternativne Nobelove nagrade je i britanska organizacija „Campaign against arms trade“. Cilj rada organizacije osnovane 1974. godine je zaustavljanje trgovine oružjem. Kako stoji u obrazloženju žirija koji dodjeljuje Alternativnu Nobelovu nagradu (Right Livelihood Award), upravo zahvaljujući angažmanu i radu ovih aktivista Velika Britanije je smanjila subvencije za izvoz oružja.