Migrantima u Mostaru dobro, ali ipak idu za EU

"Imamo hranu, odjeću i svi su prema nama jako ljubazni. Nigdje nismo primljeni kao ovdje. Neka dragi Bog vidi ova dobra djela", dovikujući odgovara jedna mlada žena preko ulazne kapije Izbjegličko-transmisijskog centra u Salakovcu.

Novinarima je zabranjen ulaz i fotografiranje unutar samog Centra jer je znatan broj migranata, kako kažu iz Ministarstva sigurnosti BiH, izrazio želju za azilom. Jedina šansa za razgovor i fotografiju je kada izađu s područja Centra.

Sloboda kretanja

Za razliku od prije nešto više od mjesec dana i dramatičnog zaustavljanja konvoja autobusa migranata iz Sarajeva prema Mostaru, što je bilo otvoreno izražavanje nedobrodošlice i bojazni u Hercegovačko-neretvanskoj županiji (HNŽ), ali i nezadovoljstva građana zbog njihovog prisustva, danas je slika znatno drukčija.

U izbjegličkom centru na 20-tak kilometara od Mostara migrantima su osigurani krov nad glavom i smještaj, doručak, ručak, večera, medicinska pomoć, posebna igraonica za djecu i radionica za žene, humanitarna pomoć u odjeći i higijenskim potrepštinama. Vrata migrantskog centra su, osim toga, otvorena za slobodan ulazak i izlazak.

To su, prema riječima upravitelja ovog izbjegličkog centra Edina Denje, uvjeti u kojima ovdje žive migranti iz Afganistana, Sirije, Irana, Tunisa...

"U Centru je od 170 do 200 migranata, a puni kapacitet je 220 kreveta. Novi dođu, a neki odu. Imaju sve uvjete za koliko-toliko normalan život, iako se ovo ne može nazvati normalnim životom", kaže upravitelj Denjo za DW.

Hranu donosi Crveni križ iz Mostara, a u dva tjedna migrantima i korisnicima javnih kuhinja su podijelili oko 7.000 obroka, što je bio veliki izazov s obzirom da i sami raspolažu skromnim zalihama.

"Koristeći vlastite resurse, oslanjajući se na nesebičnu pomoć donatoram kojima se i ovaj put najiskrenije zahvaljujemo, uspjeli smo uraditi ono što najbolje znamo. Uspjeli smo, barem djelomično, ublažiti ljudske patnje i pružiti osnovne uvjete za život. Sve drugo je manje važno", posvećeni su pomaganju u Crvenom križu Mostar.

No, visoka razina organizacije pomoći, ljudske empatije i sredstva utrošena za njihovo zbrinjavanje ne mogu migrante u ovom izbjegličkom centru i zadržati.

Dok su države članice EU-a odlučile o uspostavi zatvorenih migrantskih centara, što znači i ograničenu slobodu kretanja, u izbjegličkom centru u Salakovcu ilegalni migranti uživaju potpunu slobodu. I kada god to žele, mogu nastaviti svoj put prema zapadu Europe. Ili se vratiti na toplu večeru.

"Mi moramo dalje"

Dalje će svakako ići i Afganistanac Yalil. Konačan cilj mu je Francuska. Kaže da iz svoje domovine s bratom putuje već skoro tri mjeseca.

"Život u Afganistanu je vrlo loš. Nema nikakve budućnosti. U Francuskoj ćemo brat i ja naći posao i pomoći svojoj obitelji koja je ostala. Ovdje je dobro, pomažu nam, ali mi moramo dalje", iskren je i u tome nije jedini.

Kako s obitelji doći do Dresdena velika je briga i mladog Iračanina Lawanta Sauira koji s prijateljem Adijem Ahmanom Sabirom prolazi kroz kapiju centra  odlazeći u kratku šetnju prije ručka. On je već prije u jednom restoranu u tom njemačkom gradu radio dvije godine i sada se vraća sa suprugom i djecom.

"Ako hoću život, morao sam otići. Sada smo ovdje kratko, ali do Dresdena ćemo kako-tako stići i ne namjeravam se vratiti natrag", odlučan je Lawant. Ova trojica migranata jedni su od rijetkih koji pristaju razgovarati i fotografirati se.

BiH pokazao najviše razumijevanja

Međutim, dok su većina njih tzv. ekonomske izbjeglice koje iz svojih zemalja u EU bježe zbog teške ekonomske situacije, Sasa iz Irana prema Europi putuje već šest mjeseci bježeći iz političkih razloga. Ima visoko obrazovanje, u svojim je 30-tim godinama, tečno govori engleski jezik, a zna se malo služiti i njemačkim.

Ne želi se fotografirati, ali kaže da su ga na njegovom putu mnogi novinari intervjuirali. Mršav je, umornog pogleda, ali i on odlučan.

"Toliko smo ružnih stvari proživjeli. Maltretiranja, ponižavali su nas kao životinje. Ali ovdje imamo sve potrebno za odmor. Bosna je pokazala najviše razumijevanja za nas", kaže on. Kad ga pitamo kuda želi otići, samo odmahuje rukom.

Opasni migranti u Lukavcu

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić kazao je da BiH ne može primati ekonomske migrante i traži pomoć Europske unije.  Njegova država, argumentira, teško može izdržati stalni pritisak dolaska i zbrinjavanja novih izbjeglica. Do sada ih je registrirano oko 7.300 i prava je sreća da nema češćih incidenata.

"Sjetimo se da je jedan migrant napao drugog i usmrtio ga u Velikoj Kladuši. Mi smo 18 problematičnih migranata, počinitelja kaznenih djela iz Bihaća i Velike Kladuše izmjestili u Imigracijski centar u Lukavcu u istočnom Sarajevu. Te osobe sklone su fizičkim napadima, oštećenju imovine, tuči i opasne su i za ostale migrante", kaže ministar Mektić za DW.

Glasnogovornik MUP-a HNŽ Ljudevit Marić potvrđuje da incidenata ima i u Salakovcu - nekoliko provala u trgovine prehrambenom robom, ali i ozbiljnijih napada u kojima je jedan od migranata ozlijeđen nožem.

Iako ministar Mektić apelira za pomoć EU-a, iz čijih članica, Grčke i Bugarske, konačno u BiH migranti i stižu, za sada konkretnijeg odgovora nema. Ni u samoj Europskoj uniji ne vlada sloga oko ovog pitanja.

Opasnost za BiH?

Jači priljev migranata, ocjenjuje mostarski sveučilišni profesor Mile Lasić, mogao bi politički nestabilnu BiH dovesti čak i do "zveckanja oružjem".

Osvrćući se na ulogu turskog predsjednika Erdogana, Lasić kaže: "Svašta se može dogoditi u slušaju da taj 'omiljeni', tzv. 'naš' lider pusti jedan milijunčić izbjeglica koji ima u rezervi da krene balkanskom rutom. To, u našim uvjetima, znači rat. Svi mufljuzi u politici i lijeve i desne opcije to bi iskoristili. Mi smo samo tranzitno područje, ali je ovo i idealna priča za naše političare da se ponovno prave važni, umjesto da se postavlja pitanje odgovornosti za to što su im šuplje granice."

Ali, profesor je zgrožen sveopćim pristupom prema migrantima i zbog svoje osobne životne priče. I on je, naime, svojedobno kao izbjeglica s obitelji bježao iz ratnog Mostara i bio primljen u Njemačkoj.

"Zaboravljamo da su neke druge europske zemlje bile blagonaklone prema nama prije samo 25 godina. Ja sam svjedok toga jer moja je obitelj primljena kao najrođenija u Saveznoj Republici Njemačkoj i u međuvremenu je to postala njihova zemlja. Kao da je netko sludio ljude pa se zaboravilo kako su nam drugi pružali pomoć", zaključuje profesor Lasić.