Mi Rumunji volimo gužvu – i kad se cijepimo

U komunističkoj Rumunjskoj osamdesetih godina vladala je nestašica živežnih namirnica. Rođena sam 1983. pa se sjećam kartica na kojima su se bilježile količine namirnica, dugih redova pred trgovinama koje su imale traženu robu. Mislim da je i poslije zbacivanja komunističkog režima 1989. riječ “red” u rumunjskom ustvari označavala kaotičnu, uskomešanu masu ljudi. Ljudi nisu stajali u redu, jedni iza drugih, nego su tvorili upravo to što kaže njemačka riječ za čekanje u redu -„Schlange" – zmiju.

Čekanje u redu nam je sve do danas u krvi, isto kao i očajnički poriv da se nagomila što više namirnica. On je posebno primjetan pred praznike, kada se trgovine zatvaraju. Čak se i reporteri javljaju uživo iz reda: Izvještavaju o vremenu čekanja i sadržaju potrošačkih kolica. Govore o “tim Rumunjima” kao da smo posebna vrsta.

Umjetnost čekanja u pandemiji

Mi, Rumunji, znamo vrlo dobro što znači čekanje u redu. Posljednji put sam tako čekala prije jednog mjeseca kada sam htjela promijeniti distributera električne energije. Dva sata sam čekala na hladnoći zajedno s petnaestak drugih ljudi, koji su izgubili strpljenje i počeli režati na jadnog čovjeka iz osiguranja, zato što je na ulazu puštao samo po jednu osobu. A napolju nije bilo ni riječi o distanci, pa sam stala pored reda, okrenuta licem ka ulici, sa smiješnim i arogantnim držanjem. Kao kad mačka nema volje družiti se s nekim pa okrene glavu.

Red na stepenicama pred samim vratima ima nešto posebno. Fizički je to neudobno, ali čovjek zna da će uskoro biti unutra i već osjeća vibracije iz prostorije. Uskoro će napor biti krunisan uspjehom! Ali kada sam taj dan konačno bila pred vratima, čovjek iz osiguranja je rekao da nitko više ne može unutra jer je vrijeme rada sa strankama gotovo isteklo. Preporučio je onima koji se razumiju u internet da pokušaju tamo.

Počela sam se žaliti i mahati mu svojim papirima pred nosom, objašnjavajući kako mi je važno da uđem jer moram preuzeti ugovor pokojnog djeda. Sažalio se i pustio me unutra, pa zaključao vrata. Pomislila sam da bih bila sposobna da preživim i u redovima prije 1989. Barem znam kako ću ispričati neku priču. Djed je bio mrtav već 15 godina. Od tada ga nitko nije pitao za zdravlje, pa su računi stizali na njegovo ime.

Nove avanture u nepoznatim selima

U Rumunjskoj je sada počela treća faza cijepljenja: nakon što su u prve dvije zbrinute prioritetne grupe, sada su na redu obični građani. Ujutro sam unijela moje ime na listu čekanja, koja me podsjećala na sličan formular koji se popunjavao kada se traži nova osobna iskaznica ili putovnica. Tada se dugačak red formirao od rane zore, nekada čak i prije pet ujutro. Prvi koji bi se domogao ograde pred uredom zapisao bi kemijskom olovkom imena ljudi koji su bili iza njega. Zbog vrlo kratkog radnog vremena gužva je bila neopisiva, normalni red nikada nije formiran. Neki ljudi su stali tamo još prethodne noći, mogao si ih podmititi da se tvoje ime popne prema vrhu.

U grupi na Whatsapp-u gdje razmjenjujem informacije s prijateljicama danas se odvijala živa komunikacija. Pristup cijepljenju je trebalo biti od jutros dostupan na internetu, ali je kao i sinoć stranica samo probno puštena u rad. Mnogi su sinoć profitirali od toga i već osigurali termin. Ali jutros je stranica pala, pa je opet neko vrijeme funkcionirala, pa je opet pao. U mom gradu tog jutra više nije bilo ni jednog slobodnog termina. Unijela sam ime na listu čekanja. Moje prijateljice iz Bukurešta su jedna drugu zvale telefonom još u šest ujutro kako bi okušale sreću s terminima.

Dvije su uspjele osigurati termine. Prvi je bio u domu kulture sela Olteni, 110 kilometara od glavnog grada, gotovo dva sata vožnje. M. je htjela poći s nama, ali je njen internet bio prespor pa nije osigurala termin u tom selu. Predložila je da potražimo grad Faurei koji je jedini u okrugu imao još poneki slobodni termin.Koliko god sam htjela vidjeti M. morala sam odbiti predloženu medicinsku avanturu.

U cijepljenju smo bolji nego mnogi u Europi

Faurei je udaljen 65 kilometara od mog grada Braila. U našoj zemlji se udaljenost mjeri vremenski jer su ceste loše. To bi značilo jednosatno putovanje sporim i prljavim vlakom. Za M. bi vožnja od Bukurešta do Faureia trajala tri sata i morala bi ustati u pet ujutro da bi stigla na termin.

Možda bi bilo zabavno da se poslije cijepljenja popije kava s automata na željezničkoj stanici u Faureiu. Godinama poslije toga bi nas zabavljala ta priča, pod uvjetom da iz pandemije izađemo psihički zdravi. Bojim se da nemam energije da ustajem usred noći, da bi bila sigurna da neću ništa propustiti. Možda ipak nisam sposobna da preživim u svijetu redova. Naposljetku, današnje guranje u redovima podsjeća na ono pred ogradom institucija koje izdaju osobne. Ili pred trgovinama u komunizmu, kada bi se pronio glas da se tamo mogu nabaviti naranče.

Ostatak dana sam razmjenjivala s prijateljicama linkove, misli i viceve. U našoj grupi je cijepljenje najveća tema, kritiziramo neravnomjernu raspodjelu doza i ostale probleme ili nas zabavlja priča o omladini iz Bukurešta koja se dogovorila da se nađe na cijepljenju u klubu umirovljenika u gradiću Fetestiju. Ili medicinski turizam koji upravo počinje.Tješi nas činjenica da cijepljenje u Rumunjskoj doduše još zapinje, ali smo općenito gledajući bolji nego mnoge europske zemlje. A mi, Rumunji smo navikli da u svemu budemo posljednji.

Nervozni red je dobar znak

Pitamo se što se krije iza te gužve (koja je razumljiva poslije godine dana straha i čekanja). Naš zaključak: Mi, Rumunji, smo rado usred zbivanja. Naime, nemiran red je znak visoke kvalitete robe. Kad ljudi jedni drugima gaze po nogama, roba ne može biti loša.

Poslije godinu dana koliko smo zatvoreni i nanosimo parfem samo za dogovore preko interneta, kako bi nam izgledali realniji (i kako bismo testirali čulo mirisa, to arhaično čulo koje nam je postalo tako važno u pandemiji), sada za neke od nas počinje mala avantura vožnje do mjesta cijepljenja: GPS nas vodi u neku zabit o kojoj nikada ranije ništa nismo čuli. Simbol naše pobjede će biti mali flaster na ruci. I onda počinje dug put natrag, u naš raniji život.

Lavinia Braniste je rumunjska književnica. Njen prvi roman "Interior zero” je 2016. proglašen knjigom godine u Rumunjskoj i preveden je na njemački. Njen drugi roman "Sonia ridică mână"("Sonja se javlja" ) ove godine izlazi i na njemačkom.