Međunarodni dan Roma: „Obrazovanje je put do slobode“

Turkijan Redžepi živi u romskoj četvrti „Beograd mahala" u Nišu. Onamo je doselio s Kosova, 1999. godine. Po dolasku u Niš prvo je pokušao napraviti kuću u drugom naselju, a kada su ga susjedi prijavili zbog bespravne gradnje, na nagovor supruge i djece ipak je prešao u romsku mahalu.

„Naši ljudi kažu kad se koja ovca udalji iz stada, pojede je vuk", smije se danas Turkijan koji je već 25 godina Nišlija.

On za Niš vezuje brojne početke, pa tako i svoju današnju profesiju. U Nišu je sasvim slučajno postao glas s radija, a onda i spiker na lokalnoj televiziji u informativnoj emisiji na romskom jeziku.

Kasnije je zajedno s prijateljima osnovao nevladinu organizaciju koja se bavi romskim pitanjima, potom i medij koji izvještava o Romima.

„Baš pred jedan raniji Međunarodni dan Roma, spomenik Šabanu Bajramoviću na niškom keju oskvrnut je i na njemu je pisalo 'smrt ciganima'. Ja sam uzeo kameru i snimao, okupili su se brojni aktivisti. Tu sam napravio prvu priču. Nisam imao nekog znanja o montaži, ali sam nešto uradio, i izbacio prve informacije u eter“, priča Turkijan za DW.

Tada su se izborili da se kamere postave oko spomenika. Te, kako kaže, sitne pobjede dale su mu vjetar u leđa da i dalje pomaže zajednici od koje je brzo zadobio povjerenje.

Pomaže kako stigne

Iako se bavio poslom koji ne donosi ni približno dovoljno novca za uzdržavanje šestočlane obitelji, za Turkijana je interes zajednice bio iznad svih osobnih interesa. U hodu je učio sve potrebne vještine od novinarskih, snimateljskih, montažerskih, do rukovođenja projektima.

„Nikad mi nije bio novac na prvom mjestu, jer sam i sam pripadnik zajednice za koju se borim, i uvijek sam gledao da nekako pomognem ljudima. Ako se zahvaljujući nekom tekstu ili videu zamijeni makar jedna sijalica, ipak smo učinili neko dobro djelo. To me i danas drži i veseli", objašnjava on.

Danas se bavi znatno važnijim pitanjima u romskim naseljima. Sudjeluje u Romakted programu Vijeća Europe i EU-a, i kroz taj program pomaže brojnim romskim obiteljima.

Neke obitelji su dobile štednjake ili drva za ogrjev, novu stolariju zbog bolje izolacije i slično. Kroz projekte svoje organizacije prikuplja dokumentaciju za legalizaciju kuća, za početak, iz jedne romske mahale u Nišu.

Kako Europska unija pomaže

Europska unija kroz rad brojnih organizacija pomaže romskoj populaciji već desetljećima, a jedna od njih je njemačka organizacija Help čije su ciljne grupe ugrožene kategorije stanovništva. Još od 1999., kada je Help počeo raditi u Srbiji, do danas je podržano oko četiri tisuće romskih obitelji.

„Trudili smo se da se ta pomoć koju pružamo zasniva i na edukaciji i obrazovanju koji su bili najnužniji, na osiguravanju stambenih rješenja i na mogućnosti da dobiju opremu s kojom će obavljati neku poslovnu djelatnost", kaže za DW Stanislava Kulidžan, regionalna savjetnica za jugoistočnu i istočnu Europu.

Dodaje da su uz pomoć njemačke vlade 2018. godine započeli projekt koji je podrazumijevao ekonomsko osnaživanje, obrazovanje i osiguravanje stambenih rješenja.

Obučavano je po blizu tisuću ljudi, podržani mali biznisi koji „hrane“ preko četiri tisuće ljudi. Obnovljeno je skoro osamsto kuća u posljednjih pet godina. Na sve to utrošeno je oko deset milijuna eura, kaže Kulidžan.

Sugovornici DW-a suglasni su da je obrazovanje jedno od ključnih pitanja u romskoj zajednici. Ipak, ova slika se polako mijenja na bolje. Nije mali broj mladih koji završe fakultete i zaposle se u struci.

Neke uspješne priče

Anita Cekić je danas psihologinja s brojnim edukacijama i certifikatima na području psihoterapije. Nikada nije živjela u romskoj mahali, ali nikada nije krila da pripada romskoj nacionalnoj manjini.

Iako je njezina majka završila samo osnovnu školu, i ona i njezine dvije sestre imaju fakultetske diplome. Danas s ponosom kaže da je, iako još nije napunila ni četrdeset, postigla sve što je ikada željela.

„Kod nas se to podrazumijevalo, iako naša majka nije imala mogućnosti da se školuje, ali mi smo uvijek znale da ćemo na studije. Forsirala nas je da učimo i to nam je bila jedina obveza kako bismo, kada odrastemo, imale svoj komad kruha", kaže Anita.

„Ja sam uvijek bila odlična, i u osnovnoj i u srednjoj školi. Fakultet sam završila s 23 godine, a neki ga ne završe ni s 30“, priča ona.

„Volim svoj posao najviše na svijetu, imam mnogo mogućnosti za razvoj, za osobni napredak", objašnjava ona.

„Kada sam završila fakultet, tek sam tad, čini mi se, počela raditi na sebi. Završila sam edukaciju za psihodramu i imam certifikat savjetnika, sada završavam specijalizaciju za obiteljskog i bračnog psihoterapeuta. To je učenje cijelog života i mislim da nikad neću stati. Tako odgajam i svoje dijete“, kaže Anita koja je zaposlena u niškoj osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ u koju idu mahom romska djeca.

„Jako me boli realnost"

Ranije je radila u drugim školama, ali onda je odlučila svojim primjerom romskoj djeci, a posebno djevojčicama, pokazati koliko je obrazovanje važno.

„Moram reći da me jako boli realnost i da se medijski ne plasira prava slika. Boli me to što i dan-danas postoje djevojčice koje se udaju između dvanaeste i petnaeste godine. Jedna da se uda, za mene je mnogo, a kamo li što je to veliki broj“, priča Anita za DW.

„I dalje postoji uvriježeno razmišljanje, 'tradicija' da se mora udati, da je obrazovanje, naročito za žensko dijete, nepotrebno. Čak i kad dijete ima volju, roditelji ne podržavaju tu volju za obrazovanjem, obezvrjeđuju školu jer 'nema posla', tako kažu“, navodi Anita.

Dodaje da je upravo jedna djevojčica iz njezine škole prekinula školovanje zbog udaje i otišla u Italiju prije završetka osmog razreda. Slučaj je po zakonu prijavila Centru za socijalni rad.

„Apeliram na roditelje te djece da je jedini put za izlazak iz siromaštva i stigme, iz te pogrešne slike koju šaljemo većinskoj populaciji i ljudima uopće, isključivo i jedino obrazovanje. To je put da budemo i jednaki i ravnopravni, slobodni jednostavno. Ja sam sve uspjela sama. Pomogla sam samoj sebi svojom diplomom, radom i trudom", kaže Anita i dodaje:

„Neki roditelji još uvijek ne shvaćaju da jedna srednjoškolska diploma, da ne pričamo o fakultetskoj, daje svu slobodu ovog svijeta, i stavove, i razmišljanja, i prijatelje, i mogućnost da putujete, daje sve – vi sebi možete sve osigurati“, zaključuje ova žena.