Izbor između lošeg i goreg
30. siječnja 2019Manuel Leba Alvarado sjedi na krevetu koji dijeli sa svojim 13-godišnjim sinom Jairom. Krevet je malen i zapravo je predviđen samo za jednu osobu. "Nema više mjesta", kaže Alvarado, "ali nije toliko loše". Krevet je u „Tochanu", tako se zove jedan hostel za migrante iz Središnje Amerike u Meksiko Cityju. Alvarado, kao i sve veći broj drugih građana Središnje Amerike, traži azil u Meksiku, ali kao i brojni drugi nije siguran može li ostati. "Imam obitelj u Hondurasu", kaže on, "još troje djece". „Ovdje radim kao pomoćni radnik na gradilištu i zarađujem 215 pezosa dnevno." No tih oko deset eura je, kaže, dovoljno samo za preživljavanje. „Ne mogu slati novac svojoj obitelji", kaže on.
Prema navodima Claudije Leon Ang iz isusovačke službe za migrante u Meksiko Cityju većina građana Središnje Amerike ne želi živjeti u Meksiku, ali oni ne mogu ni u SAD, a ne mogu se ni vratiti. Oni su tu takoreći zatočeni.
Prema procjenama svake godine u Meksiko ilegalnim putem stiže i do pola milijuna ljudi iz Središnje Amerike. Mnogi prelaze preko rijeke Suchiate na granici između Gvatemale i Meksika. Prelazak se odvija na splavu, a košta preračunato oko 90 eurocenti.
Bijeg od brutalnih bandi
Većina bježi iz zemalja sjevernog trougla kojeg čine Gvatemala, Hondurasa i El Salvador. Te zemlje spadaju među najnasilnije na svijetu. Najveći dio tog nasilja vrše dvije bande, „Mara Salvatrucha" i „Mara 18", koje nekažnjeno ubijaju, otimaju i siluju. Osim toga one „reketare" poduzeća. No novac često plaćaju i obični ljudi da bi smjeli živjeti u susjedstvu. Na pitanje što bi se dogodilo ako bi netko odbio platiti taj novac, na španjolskom „renta", Jonathan Arnoldo Varias, migrant iz El Salvadora koji živi u „Tochanu", stavlja ruku pored glave i oponaša pištolj iz kojeg se više puta puca.
Prije 2014. godine se stotine stanovnika Središnje Amerike moglo vidjeti kako na teretnim vlakovima, koje su naziva "La Bestia", pokušavaju dospjeti u SAD. No u lipnju iste te godine je tadašnji meksički predsjednik Enrique Peña Nieto donio "Programa Frontera Sur", Program Južne granice (PFS). Peña Nieto je tvrdio da program služi zaštiti migranata. No, realnost je jedna sasvim drukčija, ističu nevladine organizacije. One kritiziraju militarizaciju granice. A i ilegalni prijevoz vlakom „La Bestia" je od tad postao teži. Ipak se broj migranata nije smanjio. Umjesto vlakom, ljudi se najvećim dijelom kreću alternativnim putevima kroz Meksiko.
Za Alvarada i njegovog sina to je značilo da su morali pješačiti i do dvanaest sati dnevno. "Hodali smo tri ili četiri sata, a onda pravili pauzu", kaže Alvarado. Za svakog stanovnika Središnje Amerike putovanje kroz Meksiko je povezano s velikim rizicima. Migrantske organizacije procjenjuju da ih 80 posto bude napadnuto, 60 posto žena bude silovano. Alvarado je unatoč tome imao osjećaj da mora povesti svog sina. Bande nasilno regrutiraju mladiće koji imaju tek deset godina.
"Bande će me ubiti"
Do sve rigoroznije useljeničke politike američkog predsjednika Donalda Trumpa većini migranata iz Središnje Amerike je cilj bio SAD. Nadali su se da će tamo zaraditi novac za svoje obitelji. Otkad je ta nada postala sve manje izgledna, mnogi Meksiko smatraju novom zemljom odredišta. Godine 2015. je 3400 ljudi iz Središnje Amerike podnijelo zahtjev za izdavanjem azila u Meksiku. U prvih šest mjeseci 2018. godine taj broj je iznosio 14.000. Pri tome čak nije jasno je li Meksiko doista opcija koja ima smisla.
"Većina stanovnika Središnje Amerike koji dolaze u Meksiko nema puno obrazovanja", kaže Francisco Senties koji radi u organizaciji "Casa Refuigado" u Mexiko Cityju. To znači da oni pri traženju posla imaju samo dvije mogućnosti: raditi za minimalnu plaću, koja dnevno iznosi preračunato nešto manje od pet eura, ili u neformalnom sektoru ukoliko dobiju posao. "Oni čuju kako pričamo i na osnovu našeg akcenta prepoznaju da smo migranti", kaže Joel Linares Lizana. "Ponekad zbog toga ne dobijemo posao", kaže Lizana. A Edgar Galeas Morena dodaje: "Ponekad radiš i onda te ne plate ili ti plate manje."
Oscar Molina Molina se našao pred sljedećim problemom: "Meni je 69 godina i teško mi je naći posao", kaže on. On već pet godina živi u hostelu „Tochan", otkako je izgubio svoj stan jer više nije mogao plaćati stanarinu. On se brine za održavanje hostela, a zauzvrat dobiva smještaj i hranu. Osim toga ima mali radni prostor gdje pravi privjeske za ključeve koje prodaje za 30 pezosa (1,40 eura). Povratak u El Salvador je za njega nemoguć, kaže. "Bande će me ubiti", poručuje.
Neki migranti iz Središnje Amerike su se ipak unatoč opasnostima odlučili vratiti u svoje domovine. Varias, koji u El Salvadoru ima suprugu i troje djece, jedan je od njih. "Ja moram natrag", kaže on. "Ovdje ne mogu dovoljno zaraditi da bih pomagao mojoj obitelji. To je nemoguće. Vrlo je opasno u El Salvadoru, ali nema druge mogućnosti", kaže on.
San o SAD-u ostaje
No diskriminacija i loša plaća nisu jedini problem migranata. Brojni kažu da je Meksiko podjednako opasan kao i njihove domovine. U jednoj studiji organizacije Liječnici bez granica iz 2017. godine se navodi da su migranti iz Središnje Amerike "i zbog sve strožih mjera SADa na granici izloženi većem nasilju u Meksiku".
Neovisno od ove politike brojni migranti još uvijek sanjaju da će stići u SAD. Carlos Cuellar je radio deset godina kao krovopokrivač u Brooklynu prije nego je 2012. godine vraćen u El Salvador. Prijetnje bandi su ga prisilile na to da stalno pokušava vratiti se u SAD.
Iako je još četiri puta dobio izgon, on je odlučio ponovno pokušati. "Imam majku, četiri sestre i kćer u El Salvadoru, i ne mogu dovoljno zaraditi da bih im pomogao", kaže Cuellar i dodaje: "Kada prijeđem granicu bit ću uzbuđen jer moj san je zaraditi novac kako bih pomogao mojoj obitelji. Mislit ću: 'Dobro, sada mogu pomoći mojoj obitelji' i onda ću otići i naručiti sebi veliku pizzu s mesom i pojest ću je cijelu."