"S ove i one strane istine" Petera Handkea

U samom Frankfurtu u kojem je ove srijede počeo Sajam knjiga i gdje je uoči toga objavljeno kako je dobitnik Njemačke nagrade za književnost Saša Stanišić, sad njemački pisac porijeklom iz Višegrada u Bosni i Hercegovini svojim romanom „Porijeklo", list Frakfurter Allgemeine Zeitung ispod nadnaslova „Oluja na sajmu knjiga" objavljuje članak „Napad na Handkea": „Nakon dodjele nagrade, Saša Stanišić je u razgovoru s ovim listom izjavio: 'Dogodilo se nenadano'. Tu ne misli na nagradu za svoju knjigu 'Porijeklo'(...) nego još jednom misli na za njega nepojmljivu odluku Švedske akademije. Nije to literarna kvaliteta Handkeovih djela (o kojima se Stanišić na prvim tweetovima još šalio nakon odličja iz Stockholma), nego 'kako se književnost kroz Petera Handkea instrumentalizira i što i kako je on govorio o ratu u Bosni'. O tom ratu u kojem je tada četrnaestogodišnji Stanišić 1992. sa svojom majkom uspio pobjeći kad je njegov rodni grad Višegrad bio okupiran od srpskih milicija koji su tamo ubili na stotine civila."

U članku Andreas Platthausa u Frankfurter Allgemeine Zeitungu iscrpno podsjeća na Handkeova višekratna putovanja u Srbiju i njegovo ustrajanje na istini kako je on vidi i na svjedočanstvu, a podsjeća i kako Handke baš ništa nije htio promijeniti niti kad su prošle godine bila izdana njegova sabrana djela uz dodatni svezak koji je posve posvećen jugoslavenskoj temi. „U očima Stanišića, to umanjivanje težine srbijanskih počinitelja zločina kontaminira čitavu književnost Handkea, jer se tako 'još samo sastoji od laži. To zapravo književnost ne bi trebala činiti'. A pogotovo ne da se onda još i nagrađuje. Sad je otvorena rasprava o diobi između književnosti i života njihovih autora. U kojoj mjeri osobna moralna zbrka ili čak zloća krnji neko djelo? Sukob o tome je među piscima i sukob naraštaja: istinitost koja se razumije kao jedinstvo umjetnosti i života je danas samorazumljiv zahtjev za većinu mladih autora. Ali što onda još znači umjetnost? O tome će se još dugo voditi svađe (...)", piše FAZ.

Može li biti pravde za Handkea?

I berlinski Die Welt u čak dva članka piše o Stanišićevom napadu na Handkea. U prvom članku iscrpno izvještava o govoru dobitnika Njemačke književne nagrade i citira njegove riječi kako „(...) imam sreću što sam pobjegao od onoga što Peter Handke ne opisuje u svojim tekstovima. Da uopće tu danas stojim pred vama mogu zahvaliti stvarnosti koju taj čovjek nije prihvatio." Zato je potresen što takva djela primaju nagradu, jer „on, Stanišić, nasuprot tome stoji tu boriti se za književnost koja 'sve smije i sve može', ali koja nije cinična i koja 'ne čini čitatelje budalama tako da sakriva činjenice': 'Stvarnost u Bosni nikad nije bila takva kakvu je Handke opisuje."

Drugi članak koji objavljuje Die Welt je zapravo filozofske prirode: autor Andreas Rosenfelder naslovljava tekst „Pravda za Handkea" i podsjeća i na žestoku raspravu ne samo u književnim krugovima kad je Handke objavio svoje djelo „Zimsko putovanje rijekama Dunav, Sava, Morava i Drina ili pravda za Srbiju" 1996. Ta rasprava je očito opet počela nakon objave o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Handkeu tekstovima kao što je onaj u New York Timesu Aleksadra Hemona koji Handkea zove „Bobom Dylanom apologeta genocida".

No Rosenfeld priznaje kako u svojim studentskim danima još nije niti pročitao Handkeovo djelo dok je već pisao o njemu i kako i u tom putopisu Handke prolazi Srbijom pitajući što to znači baviti se – citat Handkea: „malim nevoljama Srba kojima je tamo malo hladno, ondje su malo usamljeni, sa sporednim stvarima kao što su snježne pahulje, kape, kajmak, dok s one strane granice vlada golema patnja, iz Sarajeva, iz Srebrenice, iz Bihaća i u usporedbi s tim, te male srpske nevoljice nisu ništa?"

Autor članka u Die Weltu smatra: „Handke sam postavlja pitanje, još strože nego Saša Stanišić i New York Times uzeto zajedno, 'jesu li ovakve zabilješke besramne i kako bi ih trebalo odbiti, čak i zabraniti'. On odgovara opisom svog posla kao pisca: 'Moj posao je drugačiji. Držati se zlih činjenica je već dovoljno. Za mir će ipak trebati još nešto, što neće biti manje od činjenica."

Rosenfeld u svom tekstu u Die Weltu ipak ne može zanijekati vezu koju je Handke imao i sa samim Miloševićem dok je bio zatvoren u Den Haagu. On je spreman to tumačiti Handkeovim umjetničkim stilom: „Čak i Handkeove zablude – kao što je suluda simpatija za Miloševića s kojom se nakon njegove knjige o Srbiji dao navesti na frontu protiv europskih intelektualaca – za njega je bio materijal za prilično žestoke tekstove o zabludi. Zato, jer sve Handkeove knjige govore o zabludama, govore više o stvarnosti nego one koje to ne čine", završava tekst u Die Weltu.

Zločini zatrpani žalopojkama u medijima

I Süddeutsche Zeitung objavljuje dva članka o laureatu Njemačke književne nagrade: jedna je o samom Saši Stanišiću s podnaslovom „Dobitnik nagrade za književnost koji  svojoj srdžbi daje oduška", a drugi je tekst Lothara Müllera „S ovu i onu stranu istine". I ovaj tekst iscrpno piše o pripovjedačima i bardima, kako o Stanišiću i Handkeu, tako i o legendi o jedinstvenoj Jugoslaviji nakon koje su, kako citira i Stanišića; „novi pripovjedači bili Milošević, Izetbegović, Tuđman koji su se upustili u dugo putovanje svojoj publici. Žanr: govori srdžbe s karakterom poziva. Tema: vlastiti narod kao žrtva, povreda časti, pretrpljena nepravda, izgubljene bitke."

I autor u Süddeutsche Zeitungu podsjeća na Handkeov „odlomak u njegovom 'Zimskom putovanju' gdje pripovjedač gleda novinsku fotografiju 'iz sarajevske mrtvačnice ubijenog djeteta, ostavljenog samog kao u praznom svemiru' i pita se 'kako da konačno netko od nas, još bolje, jedan od onih tamo, jednog iz srpskog naroda osobno koji je za tako nešto odgovoran, to znači bosanski srpski čelnik Radovan Karadžić koji je navodno prije rata pisao stihove za djecu, sad od života dovede do smrti, neki drugi Stauffenberg ili Georg Elsner", piše autor članka u SZ-u.

„Tjeskobno je u tekstovima Handkea o ratovima u Jugoslaviji to što su takvi impulsi kratkog vijeka. Oni se raspu pod srdžbom u kojoj on (Handke) bjesni protiv medija s njihovim 'činjenicama i kvazi-činjenicama' (...) Ta sterilna opozicija između novinarstva i književnosti, netočnih vijesti i stvarne pripovijetke djeluje kao pokrov pred očima i šteti samog pripovjedača", piše Müller. Podsjeća i na želju Handkea kako „se osjeća lakše kad se ne govori o državama, nego o zemljama", ali i svoj članak zaključuje činjenicom: „Postoji Handke s ove i one strane državnih granica i državnika. Pokušaj Švedske akademije tu povući čisti rez je beznadan", piše u članku u Süddeutsche Zeitung.

aš