"Mislila sam da ništa ne smijem reći"

"Jedina stvar na koju sam mislila je bila: zašto mi nitko ne pomaže?" – tim riječima se Marie Dinkel danas prisjeća najgorih dana u svom životu. Kao 13-godišnjakinja ona je, zajedno s još dvije djevojčice, prepoznata kao posebno talentirana sportašica u njezinom TV Gladenbachu, sportskom klubu s džudaškom sekcijom, u selu koje se nalazi oko 75 kilometara sjeverno od Frankfurta na Majni. Djevojčice su počele trenirati s najboljim sportašicama i sportašima iz kluba, uz standardne treninge one su dobile i mogućnost apsolviranja pojedinačnih, ciljanih treninga „u jednoj maloj, posebnoj prostoriji u sklopu školske sportske dvorane", priča Dinkel. „S obzirom na to da smo tu bile nas tri djevojčice, uvijek je jedna od nas morala s ‚njim' trenirati."

"On" je ustvari bio omiljeni trener Marie Dinkel. Sve dok je nije počeo zlostavljati. „Vjerovala sam mu, ali sam tada isto tako mislila da ništa ne smijem reći, mislila sam da sam ja to ustvari i zaslužila", prisjeća se Dinkel. „Zato što mu na treningu nisam bila dobra, zato što nisam bila dobra na prošlom natjecanju, mislila sam da mora postojati neki razlog da se prema meni odnosi na taj način."

Nitko nije pomogao…

Ona se i danas dobro sjeća kako ju je trener tijekom jednog treninga „fiksirao" uz pomoć svog kuka. „Onda mi je s leđa uvukao ruku u moje hlače. Nisam se mogla osloboditi, bila sam ukočena od tog šoka”, kaže Dinkel. „Čekala sam samo da sve prođe.” Ona priča o još jednoj sličnoj sceni koja se dogodila u nešto većoj prostoriji za treninge. "Taj dan je na strunjači bilo deset, petnaest ljudi. Ja sam sjedila na kolicima koje služe za transport strunjača, a onda je on došao i stao ispred mene.” Pred svim sudionicima treninga, on joj je opet gurnuo ruku u džudaške hlače. Marie Dinkel danas ima 25 godina i smatra da je to netko morao vidjeti – ali i dodaje da joj nitko tada nije pomogao. Tri djevojčice, kako kaže, nikada međusobno nisu pričale o zlostavljanju. Ali s vremenom su si, uoči treninga, međusobno počele bez riječi vezati džudaške hlače „što je god bilo više moguće". 

Tek pola godine kasnije je Dinkel prekinula šutnju i sve ispričala svojoj majci, dok su se autom s treninga vozili kući. Njezini roditelji su informirali sportski klub. Treneru, koji je ujedno i učitelj, zabranjen je ulazak u klupske prostorije. Tek nakon toga, nakon što je trener potjeran, Marie Dinkel se vratila na trening, ali i dalje su je pratili osjećaji krivnje i srama – isti osjećaji koji muče mnoge žrtve seksualnog nasilja.

„Grooming"

Zlostavljači često koriste istu manipulativnu metodu kako bi njihove buduće žrtve stekle povjerenje u njih. To je takozvani „grooming". Osim toga koriste i posebne tehnike približavanja kojima žele spriječiti da žrtve pričaju drugima o zlostavljanju. Problematično je i da djeca o svojim doživljajima često moraju obavijestiti više odraslih osoba prije nego što im se uopće povjeruje u ono što govore. Upravo to iskustvo nedostatka povjerenja od strane odraslih često obeshrabruje djecu da se opet nekom povjere, da nekome ispričaju što se događa.

Koliko su velike dimenzije ovog problema vezanog uz seksualno nasilje u svijetu sporta? To su istražili stručnjaci s Njemačke visoke škole za sport u Kölnu i Sveučilišne klinike Ulm u sklopu studije „Safe Sport”. Studija se pozabavila analizom sigurnosti djece i mladih osoba u okviru organiziranog sporta u Njemačkoj. Istraživači su naveli i vjerojatni broj pogođenih osoba, on iznosi oko 200.000. Točnih podataka nema, jer ne postoje međunarodni standardni o evidenciji slučajeva zlostavljanja. "Pojedinačna nacionalna ispitivanja teško se može usporediti, uglavnom se u tim studijama na različit način definira pojam zlostavljanja djece", objašnjava projektni koordinator Andreas Jud iz Ulmske sveučilišne klinike za psihijatriju i psihoterapiju djece i mladih. "Osim toga institucije neke zemlje koje reagiraju na slučajeve zlostavljanja, samo rijetko međusobno razmjenjuju podatke."

Sudeći po informacijama „Neovisnog povjerenika za pitanja zlostavljanja djece" (UBSKM), koji djeluje pri njemačkoj Saveznoj vladi, u Policijskoj kriminalnoj statistici (PSK) za 2020. godinu u Njemačkoj je 14.594 kaznenih djela u rubrici „seksualno zlostavljanje djece", to je dakle broj poznatih, registriranih slučajeva. Istraživanja proteklih godina su pokazala da bi stvarni broj zlostavljanih maloljetnika mogao biti puno veći – po tim istraživanjima otprilike svaka sedma, osma odrasla osoba u Njemačkoj kaže da je tijekom djetinjstva ili mladih dana pretrpjela seksualno zlostavljanje. Kod žena je to svaka peta, šesta osoba. Žene su u pravilu žrtve težih oblika zlostavljanja.

Žrtve seksualnog nasilja od posljedica tih napada često pate cijeli svoj život. Često se kod njih registrira i teže oblike psihičkih oboljenja, na primjer posttraumatske stresne poremećaje, od kojih pati i Marie Dinkel.

Napadi panike

S 18 godina njezino je tijelo počelo reagirati na traume iz djetinjstva. Dinkel je sve češće imala napade panike, ponekad i više puta tijekom dana. "Sjedila bih na podu, ljuljala se naprijed-nazad, to mi je nekako davalo sigurnost”, priča ona. „Ponekad bih se derala. Više nisam bila dostupna za vanjskih svijet. A sve bi završilo totalnim iscrpljenjem, jednostavno više nisam mogla i na koncu bih povratila.”

U međuvremenu se više ne mora boriti s napadima panike. Ali i dalje je to naravno teška tema za nju, kaže nam Dinkel. „U međuvremenu sam razvila neke sposobnosti i metode koje mi pomažu da se osjećam sigurno.”

Dugo vremena je Marie Dinkel živjela povučeno, ali njezin suprug, s kojim ona danas živi u Švicarskoj, ohrabrio ju je u namjeri da javno počne pričati o svojoj sudbini. U listopadu 2020. o tome je pričala i u medijima. Kada je Njemački džudaški savez (DJB) inicirao javno saslušanje o suočavanju sa seksualnim nasiljem protiv djece s fokusom na sport, Marie Dinkel je bila uključena putem video-chata i ispričala je svoju priču. Posljedica je bila veliki medijski eho – tako je počelo djelomično medijsko suočavanje s nasiljem prema djeci i mladima.

Što se dogodilo?

"Marie je u tom smislu hrabra, ona je još kao dijete ostala vjerna džudaškom sportu usprkos onome što se dogodilo. Ona je htjela nastaviti sa sportom, usprkos svemu tome", kaže Constantin Dinkel o svojoj supruzi. "A ona je i dan-danas u tom procesu stalnog suočavanja. To ne prestaje od danas do sutra, to je težak proces, proces s kojim se suočava svakodnevno – i u džudu i u drugim situacijama.”

Marie Dinkel je danas aktivna džudašica u 2 džudaškoj Bundesligi. Osim toga je i trenerica. U Švicarskoj radi kao psihoterapeutkinja. Ona želi biti kontaktna osoba za sve sportaše i žene koji su morali pretrpjeti isto ono što je i sama pretrpjela. Jer još uvijek u društvu nedostaje otvorenosti za temu kao što je seksualno nasilje u sportu, a pogođene osobe često imaju osjećaj da ih se ne shvaća dovoljno ozbiljno. Dinkel osim toga želi doprinijeti promjenama u samim sportskim klubovima. U TV Gladenbachu u međuvremenu imaju dvoje povjerenika za zaštitu djece. Jedan od njih je Ben. Njezin brat.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu