Maja Lasić: od izbjeglice do političarke

Napustila je tri puta bolje plaćeni posao koji joj je nudio sasvim izvjesne šanse za zavidnu karijeru. S titulom doktora znanosti se odlučila postati učiteljica i to ne u nekoj elitnoj školi, već u tzv. školi u teškoj situaciji – sve kako bi pomogla migrantskoj djeci. Ne, ovo nije predizborni trik u cilju prikupljanja bodova kod birača, već ono što se zaista dogodilo i to prije početka njenog političkog angažmana. Iako, naravno, sada savršeno pristaje u izgradnju dobrog imidža pred izbore, istodobno pokazuje da njeno zalaganje za jednake šanse u društvu nije samo puka predizborna retorika.

Dr. Maja Lasić je rođena Mostarka koju je, kada joj je bilo 14 godina, u Njemačku, točnije u izbjeglištvo, doveo rat u BiH. Ova doktorica biologije je kandidatkinja njemačkih socijaldemokrata na parlamentarnim izborima u njemačkoj saveznoj pokrajini Berlin koji se održavaju 18. rujna.

Izbjegličko iskustvo od kojeg svakodnevno profitira

Senzibilnost za socijalno ugrožene se, naravno, savršeno uklapa u socijaldemokratski politički pravac, a vlastito iskustvo izbjeglice i proces integracije svakako igraju važnu ulogu u njenom današnjem socijalnom angažmanu. „23 godine su od tada prošle i sva ta sjećanja na to vrijeme su još uvijek tu. Ja prosto od tih sjećanja profitiram i danas u mom svakodnevnom radu“, kaže Lasić. Bilo je, kaže, vrlo teško na početku. Još se živo sjeća kako je svakih tri mjeseca morala „trčati“ u Ured za strance da bi dobila Duldung (dokument kojim se regulira pravo na boravak u Njemačkoj koji podrazumijeva „privremenu suspenziju deportacije“. Duldung ne podrazumijeva pravo boravka – op. aut.). Također se živo sjeća da je usred pripreme maturskog rada umalo bila deportirana u BiH. Zato ne čudi što je jedna od osnovnih točaka u njenom programu za izbore za berlinski Parlament upravo pitanje izbjeglica.

„Moj Berlin je otvoren i svim novopridošlicama poručuje da su dobrodošli“, stoji u njenom predizbornom programu. Lasić se već sada i sama angažira na pomoći izbjeglicama kao članica inicijative „Wedding pomaže“ tako što izbjeglicama nudi pomoću u prevođenju, prikupljanju odjeće ili namještaja za njihov smještaj. Obećava da će se i kao zastupnica, u slučaju da bude izabrana u Parlament, zalagati za poboljšanje uvjeta za izbjeglice u Njemačkoj. „Mi u Njemačkoj imamo Ustav prema kojem se orijentiramo, a njegov sastavni dio je pravo na azil. Dakle mi imamo moralni imperativ da pomognemo ljudima koji su u bili u tako ekstremnoj situaciji, kao što su bile izbjeglice, koje su krenule u pravcu Njemačke“, kaže Lasić. Ona je među onima koji smatraju da je politika Angele Merkel prema izbjeglicama ispravna i da njezina čuvena rečenica „Wir schaffen das“ („Uspjet ćemo“) ima smisla. „Njemačka nije kolabirala. Došlo je milijun ljudi u Njemačku prošle godine i mi smo još uvijek tu i nama još uvijek ide dobro i pored svih problema za koje ja uopće ne želim reći da su mali. I to će trajati godinama i godinama dok mi prođemo kroz to, ali ja ne vidim razloga da ne uspijemo“, kaže Lasić.

Strah od stranog isti kao i devedesetih

Budući da je i sama prošla put izbjeglice Maja Lasić vrlo dobro zna o čemu govori. Smatra da se u odnosu na devedesete, kada je sama bila izbjeglica, odnos u Njemačkoj prema njima ipak u određenoj mjeri promijenio. Ono što je, po njenom mišljenju, bitno drugačije je upravo to što su političari shvatili da je s integracijom migranata i izbjeglica potrebno početi što prije kako bi se u konačnici u cijelosti mogli uključiti u društvene tokove. "Ono što je isto i što se vrlo lako može usporediti s devedesetima je taj strah od nečega što nam je strano, što će promijeniti naše društvo, a ne znamo u kojem smjeru. Tu vidim puno paralela između vremena kada sam ja došla i kada smo mi bili to čega su se ljudi ovdje plašili i današnjice kada su to u prvom redu Sirijci“, kaže Lasić.

A integracija je ono što je ključno i svakako također jedno od glavnih težišta u njenom političkom programu. Uvijek se, kaže, postavlja pitanje što netko podrazumijeva pod integracijom. Ona se ne zadovoljava integracijom koja podrazumijeva ispunjavanje osnovnih uvjeta – imati posao i moći živjeti od vlastitog rada što će reći bez socijalne pomoći. Ona govori o integraciji koja je više od toga: „To je pitanje kako postići da ljudi koji ovdje žive 30-40 godina ne budu više samo stranci koji žive u Njemačkoj već da sami sebe smatraju i budu od drugih smatrani kao sastavni dio ove države i da budu smatrani Nijemcima.“

Segregacija od prvih dana

A da bi mogli biti "više od stranaca" jednu od ključnih uloga igra obrazovanje. Upravo to je međutim područje, kako kaže Maja Lasić, u kojem je još uvijek prisutna segregacija i to od prvih školskih dana. „Imamo škole u kojima uče djeca čije obitelji imaju određenu razinu obrazovanja i koje su financijski dobro osigurane i imamo druge škole gdje uče djeca iz obitelji koje su ovisne o socijalnoj pomoći i koje nisu u stanju brinuti o sebi. Činjenica da mi ne uspijevamo pomiješati škole da sva djeca budu skupa je jedan od ključnih problema zašto mi proizvodimo probleme u samom startu. Znači od prvoga dana škole ta djeca su predisponirana da će imati manje šanse nego kada bi bila s drugom djecom“, kaže Lasić.

Upravo takvoj migrantskoj djeci s brojnim problemima je željela pomoći kada se odlučila biti učiteljica u jednoj od tzv. škola sa poteškoćama. Unatoč diplomi doktora znanosti, perspektivnom radnom mjestu u jednoj farmaceutskoj tvrtki i tri puta većoj plaći, odlučila se biti dio programa Teach First Deutschland. Riječ je o programu koji je u Njemačkoj uveden po uzoru na SAD, u okviru kojeg najbolji studenti njemačkih sveučilišta odlaze na dvogodišnji rad u neku od škola koju pohađaju djeca iz socijalno siromašnijih slojeva. Lasić je dvije godine provela u školi u berlinskom kvartu Wedding, gdje se preselila sa svojim mužem, a gdje i danas živi. Za migrantsku djecu u ovoj školi bila je živi primjer da netko tko je bio izbjeglica može uspjeti. Ipak, Lasić priznaje da je njena startna pozicija djeteta diplomata bila drugačija od pozicija većine migranata i izbjeglica koje su dolazile ili sada dolaze u Njemačku: „Ključan faktor je bio to što ja dolazim iz obitelji u kojoj su oba roditelja akademici. Kod mene je bilo jasno da moram uspjeti“, kaže Lasić. Njen otac je u vrijeme kada je bila izbjeglica njemačkim vlastima rekao sljedeće: „Ja hoću najbolju školu za moju kćer.“ Djeca pak kojoj je bila učiteljica o najboljim školama samo mogu sanjati. Kada govori o tome što ju je ponukalo da, unatoč elitističkom backgroundu, pomaže djeci s dna društvene ljestvice, Lasić kaže: „To je moje duboko uvjerenje da ja nisam ništa drugačija od sve te djece koja sada dolaze. Ja sam jednostavno imala puno sreće da imam jednu obitelj i okruženje u kojem sam mogla biti toliko uspješna koliko sam bila. Imam puno paralela s tom djecom, ali to što me razlikuje od njih su upravo ključni faktori koji onemogućavaju većini djece koja dolaze u Njemačku da budu uspješna. To je ono što se u politici mora promijeniti.“

„Generacije poslije mene…“

A mnogo toga bi Lasić još htjela promijeniti u politici ukoliko bude izabrana za zastupnicu u berlinskom Parlamentu. Gradu koji je postao njena nova domovina nakon što je u vihoru rata bila prisiljena napustiti svoj rodni Mostar: „Ja sebe smatram istovremeno Njemicom, ali i pripadnicom države BiH.“ Za kojom je pak godinama i godinama patila zbog svega što se u zemlji događalo nakon rata. „Imam osjećaj da su političari u BiH na razini apstraktnih sukoba i da se ne spuštaju na središnje teme svakodnevne politike kojima bi se trebali baviti.“ A upravo to je zadatak političara, kaže Lasić, njegovati bliskost s biračima i rješavanje konkretnih problema zajednice. Što ovih dana upravo pokušava pokazati vlastitim primjerom organizirajući na ulicama info-štandove i razgovore s građanima Berlina. Grada koji je ne tako davno bio doslovno podijeljen Zidom za razliku od njenog rodnog Mostara u kojem zida nema doslovno, ali je i godinama nakon rata, de facto podijeljen. Berlin je svoj Zid odavno srušio, a može li to Mostar:„Vjerujem da može, ali tu su neophodne nove generacije mladih ljudi koji će se koncentrirati na stvarne probleme grada Mostara. Generacije poslije mene...“