Magareće mlijeko - lijek iz Vlasenice
30. listopada 2018
U petoj godini nakon završetka rata u BiH povratak izbjeglih i protjeranih Bošnjaka u sjeveroistočnoj Bosni postaje brojniji i organiziraniji. Te 2003. u rano proljeće Alen Džindo se počeo polako vraćati u rodnu Vlasenicu i pomalo renovirati kuću u kojoj je zatekao jednu srpsku obitelj, izbjeglice iz Sarajeva.
„Godinu i po dana smo živjeli skupa, pod istim krovom dok oni sebi nisu napravili kuću i preselili se. Tu su u Vlasenici ostali, žive, i dan danas smo kućni prijatelji i ostali smo u odličnim odnosima. Inače ovdje u Vlasenici ja imam puno prijatelja među Srbima, posebno među susjedima s kojima se odlično slažem. Zajedno radimo, pomažemo jedni drugima, sve praznike zajednički proslavljamo i dijelimo dobro i zlo", kaže Alen.
Alen je po zanimanju prometni tehničar, supruga Meliha je kemijski laborant. Po povratku posla nije bilo nigdje. Više godina su se snalazili, poput mnogih drugih jer valja živjeti. Nesreća nikad ne dolazi sama i da zlo bude veće, najstariji od četvoro djece, sin Tarik, se teško razbolio:
„Tri mjeseca smo dijete vodili po bolnicama. Mjesec dana je zatim hospitaliziran na Klinici za plućne bolesti Slavinovići u Tuzli. Dijete je kašljalo bez prestanka. Nije mogao spavati, uspavljivali su ga seditivima. Od silnog kašlja je bio izgubio i glas. Na kraju su nam liječnici savjetovali da mu pokušamo lijek tražiti u klinici u Kamenici kod Novog Sada koja je kao suvremenija ali tamo su za liječenje trebala velika sredstva. Čini mi se da se radilo o 4.500 eura za deset dana hospitalizacije i nalaze što mi nismo imali. Jedna medicinska sestra nam je predložila da mu pokušamo davati magareće mlijeko kao alternativni lijek. Čovjek se u takvim situacijama i za slamku hvata pa smo i to probali. Nakon pet-šest dana smo uspjeli kupiti magaricu koja se muze, jer bilo je to isplativije od traženja i kupovine mlijeka. Na vlastitu odgovornost ja uzimam dijete iz bolnice, dovozimo ga kući ovdje, dovozimo i tu magaricu i supruga je počinje musti. Svaki dan po nekoliko puta, po pola šalice za kavu jer magarica dnevno daje decilitar do decilitar i pol mlijeka. Meliha to pomuze, on odmah popije i tako već šesti dan, vraća mu se glas, počinje spavati bez seditiva, kašlja je sve manje... Jedanaesti dan moje dijete zdravo, k'o da nikad nije bio bolestan odlazi u Sarajevo u školu“, priča Alen Džindo.
Posao od kojeg se može živjeti
Nakon toga priča o izlječenju i lijeku se širi najprije među susjedima, prijateljima i dalje.
„Otac od jednog mog prijatelja, starac od 80 godina, zbog teške astme dugo nije izlazio iz kuće. Nakon nekoliko dana konzumiranja magarećeg mlijeka starina on već šeće, ne ulazi mu se u kuću. Ljudi se čude i počinju od mene tražiti mlijeko. Međutim treba znati da magarica mlijeko daje samo kad ima mladunče, ždrijebe. Kad ždrijebe „maknete od sise", prestane dojiti, magarica zna za 24 sata prestati davati mlijeko. Nisam mogap objasniti ljudima da mlijeka nema više i tako uz kavu moja supruga predloži da krenemo ozbiljno u biznis proizvodnje magarećeg mlijeka“ kaže Džindo.
Bilo je to prije nešto manje od četiri godine i do danas je od prve magarice njihovo krdo naraslo na brojku između 40-50 grla. Na naše pitanje koliko magaradi imaju Alen kroz smijeh odgovara:
„Kažu stari da ne valja govoriti točan broj, valjda da se ne „ureknu“ tako da i ja kažem da ih imamo manje od 50 a više od 40."
S povećanjem broja magarica Meliha i Alen su se sve više suočavali s nepoznanicama posla u koji su se upustili - a o kojemu ranije nisu ništa znali. Prve dvije magarice su bile smještene u šupi za drva. Kada je broj narastao na šest-sedam rođak im je dao napuštenu kuću za privremeni smještaj odmah preko puta njihove, u istom naselju. Zatim nedaleko odatle kupuju prvu parcelu od oko 300 kvadratnih metara koju pola godine čiste jer je bila pretvorena u divlju deponiju smeća. Nakon godinu dana sakupljanja sredstava uspijevaju napraviti prvu štalu za svoje životinje. Kupuju zatim i krče okolne parcele i stvaraju pravu farmu od oko dvadesetak duluma površine. Farma je na granici treće i četvrte gradske zone. Kako bi rekli - u gradu a nije u gradu, nikome ne smeta. Sve lijepo uređeno, čisto u prelijepoj prirodi.
Od džungle napravili pašnjak
„Sve smo uspjeli uraditi sami vlastitim radom i vlastitim ulaganjima. Kupovali smo zemlju, pozajmljivali, vraćali dugove, od džungle pravili pašnjak. Ničija jedna marka u sve ovo nije uložena osim naše. Sve donacije su me zaobišle. Nikad ni od kog, ni jednog pfeniga nikakvog poticaja, nikakve pomoći, nisam dobio valjda zato što nisam „stranački igrač“. Ne idem u džamiju ni u crkvu, nikog ne molim za milostinju, a današnje vlasti takve ne vole, ništa im ne daju, uzeli bi ovo što imamo ako mogu"
Džindo kažu da im se ovaj posao i pored svih troškova i odricanja isplati. O odlasku iz BiH nikad nisu razmišljali jer vlastitim primjerom su sebi i drugima pokazali da se i u Bosni i Hercegovini može od svog rada solidno živjeti.
„Kod nas društvo i država nisu uređeni. Dajte vi mladima posao i pristojnu zaradu za ono što su kvalificirani da rade, pa neće tražiti kruha u drugim zemljama. Evo samo u mom poslu kako je to izraženo. U susjednoj Hrvatskoj poticaj po jednoj muzenoj magarici je 250 eura. Kod nas ih uopće nema u zakonu", kaže Džindo.
Meliha i Alen Džindo kažu da sve što su postigli i što danas rade, iziskuje veliki rad, trud i odricanja kao i to da treba voljeti ono što radite jer njihov radni dan počinje u šest ujutro i završava kasno uvečer. To je obiteljski posao u kojemu svi članovi obitelji imaju svoju ulogu. Pored magaraca imaju rasnu kobilu za priplod, jare, dva ponija, dva psa šarplaninca, više kokošiju i mačaka, a prave i kavez za perad jer i time žele upotpuniti posao na farmi.