Maćehinski odnos Beograda

Upravo završeni posljednji krug pregovora između Beograda i Prištine, održan pod pokroviteljstvom Europske unije, donio je neke pomake koji bi trebali odvesti ka rješenju nečega, što mnogi trenutno vide kao najveću krizu u regiji jugoistočne Europe. No glasovi koji su se mogli čuti nakon odlaska iz Bruxellesa daju naslutiti da je do istinskog pomirenja i prije svega rješavanja statusa sjevernog dijela Kosova gdje pretežito živi srpsko stanovništvo, još jako daleko. Pritom službeni Beograd ne propušta priliku da se profilira kao zaštitnik Srba koji žive u ovom dijelu Kosova i pod cijenu sukoba s Bruxellesom i kočenja procesa približavanja Europskoj uniji. No kad su Srbi izvan općina s većinskim srpskim stanovništvom u pitanju, situacija je drugačija. To pokazuje i primjer Evice Đorđević, pripadnice srpske zajednice u Prizrenu.

Život od milodara

Iako živi u Prizrenu, gdje je dobila i kćerku Milicu, prvo srpsko dijete rođeno nakon lipnja 1999., Evici (na slici gore), jednoj od 30-ak Srba preostalih u tom gradu, Srbija je prije devet godina ukinula svaku financijsku pomoć. Evica od 2004. živi samo od 55 eura koje dobija od Vlade Kosova. Iako je, kako tvrdi, do lipnja 1999. radila u prosvjeti, od Vlade Srbije ne dobija ni minimalac, kao većina njenih sunarodnjaka na Kosovu. Te godine joj je u Beogradu to pravo ukinuto, a da ni sama ne zna zašto. „Obraćala sam se ljudima i u Beogradu. Predala sam svu dokumentaciju i kopiju mog boravka u bazi njemačkog Kfora (za vrijeme i nakon nereda 2004. op.a.). Nikakav odgovor nisam dobila. Milici je ukinuta socijalna pomoć iz Beograda, a ni ja ne primam tu minimalnu naknadu, mislim da je 11.000 dinara. Trudim se ostati ovdje. Mene su odstranili sa spiska, a Milici uskratili tu pomoć.“ Evici i njenoj kćerki Milici, koja je ove školske godine krenula u prvi razred osnovne škole i nastavu, kao jedina učenica, pohađa u Sabornoj crkvi svetog Đorđa, na svu sreću povremeno pomažu neki ljudi dobre volje. „Da kažem – kao neka vrsta milostinje, jer u suprotnom ne bi mogli preživjeti. Daju nam oni koji donesu nešto manastirima, pa Milici tako udijele nešto ili u novcu ili tako neke poklončiće: bilježnice, olovke, bojice…“

Apel na vlasti

Evici teško pada to što je prepuštena sama sebi, i pored tolikog deklarativnog zalaganja predstavnika brojnih medija u Srbiji, a pogotovu predstavnika najviših vlasti u Beogradu. „Nije ni malo lako. U toj okolini gdje ja i Milica živimo nema Srba. Otišli su.“ Evica Đorđević, inače profesorica filozofije i sociologije, smatra da traži samo ono što joj sljeduje na osnovu rada u školi. O odricanjima nakon odlaska najvećeg broja njezinih sunarodnjaka iz Prizrena, kako se „ne bi ukinulo srpstvo“, neće ni govoriti.

„Apeliram na Vladu Srbije, Ministarstvo prosvjete gdje sam predala svu dokumentaciju, za osobni dohodak ili minimalac koji mi sljeduje. Radila sam u Domu učenika srednjih škola po smjenama i to kada je bilo najgore. Kad je bilo bombardiranje ja sam se vraćala negdje oko 22 sata kući. Išla sam sama, prvo idu kola OESS-a, pa policijska kola, pa ja. Sama, nigdje nikog. Kada je bilo najgore morala sam zamoliti učenike da me isprate“, objašnjava Evica.

Srbi iz svemira

Ovoj Prizrenki, strasnoj zaljubljenici u svoj rodni grad, odgovor koji je nedavno dobila iz Mitrovice gdje se obratila za pomoć, i dalje „odzvanja u ušima“. Ne može, kako kaže, povjerovati da se tako nešto njoj, ili bilo kom Srbinu na Kosovu, pogotovu južno od Ibra (rijeke koja dijeli sjeverni od ostatka Kosova op.ur.), može desiti, i to od strane sunarodnjaka. „Kada sam telefonom zvala u Mitrovicu, pošto je odio za isplatu u tom gradu, predstavila sam se i rekla da sam iz Prizrena, a meni je osoba koja tu radi rekla: 'Evo sada nam se javlja neko iz svemira'.“