Logor Omarska i putujuća spomen-ploča

„Prvo sam bio u Keratermu, ovdje sam bio dva i pol mjeseca. 21. kolovoza 1992. smo prebačeni na Manjaču. Tu je narod patio i ja s njima. U Omarsku sada dolazim tek drugi put, nemam snage. Sipali su vodu sa šamponom prije našeg ulaska u restoran i gledali kako padamo, imali smo 30 sekundi da uđemo, uzmemo hranu i izađemo. Ako smo znali da je neka grupa u smjeni koja muči, nismo ni išli jesti", kaže Režep Duračak iz Kozarca. On je jedan od preživjelih logoraša iz Omarske.

Prije 27 godina počelo je raspuštanje logora Omarska, nedaleko od Prijedora, kroz koji je za tri mjeseca prošlo nekoliko tisuća ljudi. Neki od njih su prebačeni na Manjaču i Trnopolje, više od 400 ih je ubijeno, za nekima se i danas traga.

Ploča u Omarskoj

Najveći broj logoraša na današnji dan prebačen je na Manjaču i Trnopolje, a danas ovaj prostor ne govori ničime da se tu radi o nekadašnjem logoru. Predsjednik regionalnog Saveza logoraša, Mirsad Duratović, koji je imao 17 godina kada je doveden u Omarsku, kaže da će spomen ploča koju postave na „Bijelu kuću", ostati na tom mjestu, za razliku od prethodnih godina.

„Omarska je svakog šestog kolovoza memorijalni centar na jedan dan. Ovaj puta će spomen ploča biti postavljena i ostati. Nećemo je nosati više, neka je sklanja tko god hoće, ali to će dovoljno reći i o njima. Sve je pod video nadzorom pa ćemo vidjeti tko će je skloniti".

Godinama se pokušava postići dogovor oko spomen obilježja na ovom mjestu, ali gradske vlasti i kompanija u čijem je vlasništvu sada ovaj prostor, Mittal, ne pronalaze rješenje.Gradske vlasti Prijedora su ranije predlagale da se izgradi spomen obilježje za žrtve svih nacionalnosti sa područja prijedorske regije, ali predstavnici logoraških udruženja na to nisu pristali.

Mora se postići dogovor

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, kaže da uz današnju poruku koja se šalje, da se ne ponovi i da se ne zaboravi, treba raditi na dogovoru kako bi se napravio memorijalni centar.

„Nevladin sektor na razne načine pokušava dogovoriti memorijalizaciju, makar privremeno. Vlasti na lokalnom nivou, RS, BiH moraju pronaći načina kako bi se definirala realizacija, da se ne uskraćuje pravo onima koji to žele, da obilježe spomen-obilježjem stradanje svog naroda".

Memorijalizacija ratnih događaja ne znači mnogo Edinu Deniću iz Kozarca, koji je sa ocem bio u logoru Omarska. Nakon što je odveden u Trnopolje, otac mu je ubijen. „Da se ne zaboravi. Dolazim svake godine, stresem se svaki put, sve opet proživljavam. Imao sam 22 godine tada. Otac je ubijen kada sam prebačen u Trnopolje. Maltretirani smo, udarani. I sada dok hodam ovuda, sve mi prolazi kroz glavu. Samo da nam se opet ne ponovi".

Nezadovoljstvo presudama

Dio logoraša logora Omarska je ubijen na Korićanskim stijenama i na Hrastovoj glavici, a desetine logoraša podleglo je od zadobijenih rana. Do sada je za zločine na području Prijedora izrečeno 59 pravomoćnih presuda. Logor Omarska otvoren je 26. svibnja 1992. godine, a zatvoren nepuna tri mjeseca poslije.

„Žalosno je što imamo ovako malo presuda ali je još žalosnije što imamo ovakvu vlast, gradsku i entitetsku, koja veliča ratne zločince, negira sudske presude, vrijeđa žrtve, što se sve može definirati kao završna faza realizacije onog što je započelo 1992. godine. Normalno bi bilo da dozvole podizanje spomenika ubijenoj djeci Prijedora, što nije slučaj. To dovoljno govori o vlasti koja se ideološki i politički identificira s onima koji su počinili zločine", kaže potpredsjednik Republike Srpske, Ramiz Salkić, koji je sudjelovao na obilježavanju godišnjice zatvaranja logora Omarska.