Intervju sa šefom njemačkog Ureda za izbjeglice

DW: Gospodine Schmidt, broj tražitelja azila iz zemalja Zapadnog Balkana visok je već više od dvije godine. Zašto su baš sada ti ljudi na naslovnim stranicama njemačkih novina? Zbog ljetne rupe ili bavarskih konzervativaca?

Manfred Schmidt: Tražitelji azila sa Zapadnog Balkana ne dospijevaju na naslovne stranice zbog ljetne rupe nego jer broj pridošlica predstavlja stavlja našu administraciju na veliko iskušenje - pogotovo kada je riječ o građanima Kosova početkom godine i o građanima Albanije u ovom trenutku. Samo ove godine smo zaprimili 28.000 zahtjeva za azil iz Albanije. Takav razvoj nismo mogli predvidjeti i vrlo nas je iznenadio.

Vi stoga tvrdite da Kosovo, Albanija, ali i Crna Gora trebaju biti na listi "sigurnih zemalja"?

I iz zemalja porijekla koje su danas označene kao sigurne imamo značajan priljev ljudi od 2012. godine. To su Srbija, Bosna i Makedonija. Građani ovih zemalja dobivaju zaštitu u 0,1 do 0,2 posto slučajeva, dakle praktički nemaju izgleda za azil u Njemačkoj. To je vodilo proglašavanju ovih zemalja – koje su i aspiranti za ulazak u EU – sigurnim zemljama. Isto ove godine uočavamo kod Kosova i Albanije. I tu je broj odobrenih zahtjeva praktički nula. Dakle, ako dođe 30.000 tražitelja iz Albanije i mi prihvatimo – i to uz potvrdu suda – 0,1 posto, onda je iz naše perspektive Albanija svakako kandidat za sigurnu zemlju porijekla.

Ali da li to uopće pomaže? Iz Srbije, Bosne i Makedonije ne dolazi značajno manje ljudi ni danas, iako te zemlje slove kao sigurne.

Više različitih mjera treba djelovati u paketu. Označiti zemlju "sigurnom" svakako treba biti signal regiji. Ali mi moramo znatno skratiti vrijeme trajanja postupka odlučivanja o azilu. Ne smije više zadržavanje u Njemačkoj biti financijski isplativo. Od kolovoza, kada na snagu stupa novi zakon, mi ćemo kod očigledno neutemeljenih zahtjeva za azil izricati zabranu ulaska i boravka u Šengenskom prostoru. To će posebno pogoditi tražitelje azila s Balkana. Mislim da se ustanove za prijem izbjeglica u pokrajinama trebaju više koncentrirati da tim ljudima pomognu u robi, a manje u novcu. Sve te mjere urodit će efektom tek združene. Imamo već napretke što se tiče Srbije: u listopadu i studenom imali smo 3.000 do 3.600 zahtjeva za azil, sada imamo 1.700. Ali da, očekivali smo još veći učinak i zato ćemo posegnuti za daljnjim mjerama.

Vi govorite o takozvanim "ekonomskim izbjeglicama". Tvrdite, dakle, da ovi ljudi dolaze samo kako bi u Njemačkoj dobivali džeparac od 143 eura mjesečno po osobi?

Upravo to nam se prenosi na mnogim saslušanjima. Naš osnovni zadatak je saslušati tražitelja azila, čuti priču o njegovom bijegu i situaciji u matičnoj zemlji i tu priču ocijeniti. U 99 posto slučajeva čujemo: "Došli smo naći posao; da nam djeca ovdje idu u školu; jer je ovdje bolja zdravstvena skrb..." Također čujemo da se mnogi žele u Njemačkoj zadržati pola godine kako bi prikupili dovoljno sredstava da bi u zemlji porijekla od toga živjeli devet do dvanaest mjeseci. Kada to čujemo, moj Ured u skladu s tim i odlučuje.

Spomenuli ste da tek jedan do dva promila ljudi s Balkana dobije azil – na temelju čega?

Postoje različite forme azila. Postoje izbjeglice, postoji supsidijarna zaštita – recimo kada nekome u zemlji porijekla prijeti smrtna kazna. I postoji treća forma: kada je netko teško bolestan i ne može biti adekvatno liječen u domovini – takve ljude ne šaljemo natrag. To su razlozi koji ulaze u ovih 0,1 posto. Sve drugo ne spada pod Ženevsku konvenciju koja regulira tko je uopće izbjeglica. Ljudi s Balkana koji dolaze ovamo ne dolaze iz razloga koje predviđa ta Konvencija. Ima onih koji na saslušanju kažu: "Ostavite me još samo četiri tjedna ovdje, hoću kupiti auto, ponio sam sa sobom i novac." Kada čujete tako nešto, to naprosto nema nikakve veze sa azilom i zaštitom izbjeglica.

Svakako ima i takvih primjera. Ali, gospodine Schmidt, isti ljudi u drugim zapadnoeuropskim zemljama znatno češće dobivaju zaštitu. Recimo trećina srpskih državljana dobije azil u Francuskoj i Švicarskoj, dok Finska primi svakog drugog Kosovara. Tumači li Njemačka prestrogo pravo na azil?

U različite zemlje dolaze vrlo različite grupe. Ako, recimo, u Francusku dolazi mnogo maloljetnika bez pratnje roditelja, tamo će kvota prihvaćenih zahtjeva biti različita nego u Njemačkoj, iako ljudi stižu iz istih zemalja. Ne može se previdjeti da se 85 posto zahtjeva ljudi s Balkana postavlja upravo u Njemačkoj. Zašto je to tako? To smo pitali i Europsku agenciju za izbjeglice s Malte, koja je napravila studiju za nas. Kolege s Malte su analizirale cijelu Europu i utvrdili da se s jedne strane radi o trajanju procesa odlučivanja – on je kod nas predug i rigorozno ćemo ga skratiti – a s druge strane naravno o isplati novca.

Što mislite o ideji da se zemljama Balkana ponovo uvedu vize što bi, naravno, neselektivno pogodilo sve tamošnje građane?

Mislim da je uvođenje viza doista zadnje sredstvo. Mi ovdje imamo znatan broj ljudi sa Balkana na tržištu rada. Trenutno u Saveznoj Republici Njemačkoj boravi oko 700.000 građana iz Srbije, Bosne, Crne Gore, Albanije i Kosova koji imaju dozvolu boravka u EU-u ili Njemačkoj, koji ovdje potpuno legalno žive i rade. Vraćanje viznog režima bi pogodilo i ljude koji iz te regije legalno dolaze u Njemačku i to ne bi bilo pravedno prema njima.

Ukoliko se i zauzda broj tražitelja azila s Balkana, je li Njemačka spremna za prijem toliko izbjeglica iz kriznih regija?

Dobro smo spremni i spremamo se dalje za prave izbjeglice iz kriznih regija, sa sjevera Iraka, iz Sirije, iz Doline Bekaae u Libanonu – ti ljudi su svakako u sasvim drugačijoj situaciji nego oni na Kosovu ili u Albaniji. Da se još jednom vratim na razmjere: Kada od 200.000 zahtjeva za azil, koliko već imamo ove godine, čak 94.000 dođe s Balkana, onda nešto načelno ne štima. Ali mi smo spremni za ljude koji dolaze iz područja građanskih i drugih ratova i koji – poput recimo iračkih izbjeglica – u praktički 100 posto slučajeva dobivaju azil.

*Manfred Schmidt je od 2010. predsjednik njemačkog Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice i doktor prava.