„Ljudi osjećaju da su ostavljeni na cjedilu“

WDR: Drezdenski pokret koji sebe naziva Pegida i prosvjeduje protiv navodne islamizacije zapadnih zemalja, već tjednima broji sve veći broj sudionika u demonstracijama. Prošlog ponedjeljka okupilo se više od deset tisuća ljudi. I za danas su zakazane demonstracije u Dresdenu. Političari iz gotovo svih demokratskih stranaka su preko vikenda pozvali ljude na distancu od Pegide a ne da dopuste iskorištavanje za propagandu ksenofobije i rasizma u našem društvu. Politolog Werner Patzelt s Tehničkog sveučilišta u Dresdenu se intenzivno bavi ovim pokretom.

Čini se da političari sada jasnije prave razliku između organizatora i onih koji samo marširaju. Manje se koriste i oznake poput „sramota za Njemačku“, ili pridjevi kao što je „odvratno“. Kako to ocjenjujete?

Werner Patzelt: To je korak u pravom smjeru, jer politička klasa je – isto kao i veliki broj medija – u početku donijela pogrešnu procjenu, naime, da ovdje ulicama tumaraju neonacisti. Zapravo se radi o nelagodi zbog gotovo neograničene politike useljavanja, pogotovo iz islamskog kulturnog kruga posljednjih godina. Ispod površine postoji zaista snažna struja koja se sve jasnije vidi – naime, ljudi izlaze na ulicu, jer se osjećaju da su ih etablirani političari ostavili na cjedilu u svim mogućim područjima života i da ih ne shvaćaju ozbiljno. U tom smislu, razlikovanje između organizatora i onih koji izlaze na ulicu zapravo i ne vodi daleko. Jer organizatori mogu doći i odu, ne idu ljudi zbog njih na ulicu, već zato što su našli ventil. Tako pokazuju da se osjećaju ostavljeno na cjedilu od strane političke klase i od medija.

Potvrđuju li statistike da je riječ o, kako Vi kažite, neograničenom useljavanju iz islamskih područja?

Da, to se može zaključiti iz pravne situacije i statistike. Dugo godina je značajno doseljavanje iz, jednostavno rečeno, zapadnog kulturnog kruga teklo uspješno, jer su se stabilne sjevernoafričke i arapske diktature na Bliskom istoku pobrinule da nema mnogo doseljenika niti iz Afrike ni iz Bliskog istoka. Ali došlo je do Arapskog proljeća i sloma diktatura, i preko Libije i Sredozemlja dolazi nemali broj ljudi u Italiju. Odatle bez ograničenja putuju dalje, u prostore Europske unije, uglavnom prema Njemačkoj i Švedskoj. Zbog građanskih ratova na Bliskom istoku postoji veliki broj ljudi koji imaju zaista dobre razloge napustiti tako nesretno, zastrašujuće okruženje. Unutar Europske unije zapravo postoje ključevi po kojima bi se trebala vršiti raspodjela izbjeglica, ali oni jednostavno ne funkcioniraju. Dakle, mi moramo jednostavno tu priskočiti u pomoć izbjeglicama, u skladu sa ciljevima o humanitarnoj pomoći koji postoje u našoj zemlji. Tu je vidljiva zaista veoma pasivna politika prema useljavanju.

Odakle zaključujete da ljudi koji marširaju Dresdenom i drugim gradovima zaista žele raspravljati o doseljavanju?

Pitanje je koliko se ovdje iskreno raspravlja. Ljude na ulice ne vode logični, racionalni argument ni duboko poznavanje statističkih brojki, već dojam kako u ovoj zemlji nešto ne ide kako treba, ali da političari, mediji i šira javnost u suštini samo ponavljaju: 'Vi ste glupi, ništa vam nije jasno, ne shvaćate o čemu se zaista radi'. I onda ljudi kažu: 'Ne, mi jednostavno imamo problem, nemojte nam predbacivati i govoriti kako nismo u stanju ga precizno artikulirati, bolje se sami pobrinite – sa svim vašim intelektualnim kapacitetima – da se nešto učini protiv problema, tog problema koji i vi sigurno vidite.'

Oni koji raspravljaju, gospodine Patzelt, obično formuliraju vlastitu poziciju i ciljeve, i daju konkretne prijedloge. Vidljivo je da pristaše Pegide uglavnom marširaju šuteći i u pravilu odbijaju razgovarati s novinarima „omraženih“ takozvanih mainstream medija. Kako biste Vi započeli razgovor s njima?

Upravo to je problem o kojem ovisi hoće li se Pegida slomiti ili postavljati agendu. Organizatori nisu političke vođe, ni oni nisu u situaciji formulirati jasne političke ciljeve. Oni se samo zadovoljavaju time da što više ljudi izvedu na ulicu i da pokažu da tamo nije gomila neonacista, već važan dio iz raznih dijelova društva. Ne postoji politički jasna jezgra pokreta. Što se tiče ljudi koji se okupljaju, oni ne dolaze tamo da bi precizno bili za nešto ili precizno protiv nečega, već su tamo jer vjeruju da svojim fizičkom nazočnošću pokazuju da postoji pregršt problema u društvu, o kojima se ne raspravlja. A što se tiče šutnje u susretima s predstavnicima medija, dobar dio njih nemaju baš najbolja iskustva s njima. Kada se pogledaju zabavne emisije na televiziji, montaža intervjua i njihovo emitiranje u pravilu cilja u smjeru da se pokaže kako se ovdje radi o glupanima, jadnim ludama koje zasljepljuje mržnja. Tada se veliki broj sudionika povlači. Vjeruju da je bolje je ne reći ništa.

Također se vidi da na zapadu Njemačke Pegida ima daleko manje pristaša nego na istoku. Mora li se pronaći pravi način ophođenje s Pegidom koji je prilagođen istoku?

Rekao bih da je tako. Jer koliko vidimo za sada, na zapadu je pokret Pegida zaista u velikoj mjeri u rukama desničarskih ekstremista i ne radi se o presjeku normalnog društva, što je u Dresdenu sasvim drugačije. Mora se uzeti u obzir da je tematika useljavanja na zapadu igra drugu ulogu nego na istoku. Na zapadu i inače imaju više iskustva s useljavanjem i ta su iskustva dobra, dok na istoku pred očima stoje ne sasvim uspjeli primjeri useljavanja. Na primer, zaposjedanje javnih površina na duže vrijeme u Berlinu ili stvaranje paralelnih društava. Pri tome su se na zapadu u osnovi na to navikli, ili samo kažu, 'pa bože moj, to je jednostavno budućnost Njemačke i tu se ništa ne može', dok mnogi ljudi na istoku pitaju mora li to tako, zar se problemi ne mogu prepoznati na vrijeme? I prije svega, je li netko nas pitao želimo li takav razvoj situacije?