Ljudi bez adrese: kako Srbija diskriminira albansku manjinu

Safeta Demirija je dočekalo neugodno iznenađenje kada je u kolovozu 2019. godine pokušao obnoviti registraciju za poslovna vozila. „Uopće niste ovdje prijavljeni“, rekli su mu službenici u općini Medveđa.

„Bio sam zaprepašten“, prisjeća se Demiri u razgovoru za DW.

Kao poslovni čovjek, on živi između rodne Medveđe gdje ima turistički objekt i firmu za telekomunikacije, te Beča - gdje vodi građevinsku firmu.

Ali, od tog ljeta prije pet godina, Demiri odjednom nije više bio prijavljen u gradiću gdje njegovi preci žive duže od dva stoljeća. I to protiv svoje volje.

Službenik općine je, priča Demiri, samo slegnuo ramenima na pitanje kako da sada vodi posao u Medveđi. Demiri je potom prijavio službene automobile na ime svog oca.

Do danas mu nije vraćena adresa. Nije pomogla ni tužba pred Upravnim sudom u Nišu. U odluci stoji da mu je prebivalište u inozemstvu, te da je brisanje adrese u Medveđi bilo u skladu sa zakonom.

„Neslužbeno su mi rekli da je to naredba odozgo“, priča ovaj 46-godišnjak.

Demiri nije jedini – dijeli sudbinu tisuća ljudi iz takozvane Preševske doline, koju nastanjuju uglavnom Albanci. Sve više njih se žali da su jednostavno bili - izbrisani.

Cilj je smanjenje albanske manjine?

Razlog je etnička pripadnost, smatra znanstvenica Flora Ferati-Sachsenmaier sa Sveučilišta u Göttingenu. Ona i sama potječe iz te regije i početkom prošle godine je napisala analizu koju je objavio Institut „Max Planck".

Fenomen je slučajno otkrila 2016. kad je bila u regiji. „Svaki drugi Albanac s kojim sam pričala rekao mi je da ga institucije brišu iz registra stanovnika“, kaže ona za DW.

Istraživanje je, kaže, pokazalo da se to radi sustavno. Službeno, u Srbiji se to zove „pasivizacija" adrese. Ako se utvrdi da osoba ne živi tamo gdje je prijavljena, onda se briše iz registra.

Ali to se, kaže Ferati-Sachsenmaier, događa i na „prepad" – pogađa i ljude koji su na odmoru ili bilo kakvom drugom putovanju. Uglavnom im ne uspijeva vratiti svoju adresu. To ima teške posljedice glede pristupa javnim uslugama, novoj putovnici ili zdravstvenom osiguranju.

U studiji ove znanstvenice se navodi da je cilj te politike brojčano smanjenje albanskog stanovništva na jugu Srbije. „Dok je u Preševskoj dolini deset posto stanovništva pogođeno, u drugim srpskim regijama pasivizacije adrese jedva da ima, a ako ima, onda pogađaju manje od jedan posto stanovnika tih općina.“

Posebno je problematično za Albance koji od rata 1999. žive i rade na Kosovu, kaže Enver Haziri koji na Kosovu vodi Ured za ljude podrijetlom iz Preševske doline.

Mnogi takvi Albanci su protjerani nakon završetka rata. Na Kosovu su primljeni – ali nisu službeno registrirani. Mnogi od njih su, brisanjem iz srpskih datoteka, sada praktički bez ikakve države i na rubu društva.

„Oni su doduše moralno dobrodošli, ali niti ih se priznaje kao izbjeglice, niti dobivaju kosovsko državljanstvo“, kaže Haziri. Tek su vlasti Albina Kurtija učinile nešto da ti ljudi dobiju barem boravišne dozvole.

Kamberi: Samo jedan od vidova diskriminacije

Helsinški odbor za ljudska prava je nazvao pasivizaciju adresa jednom vrstom „administrativnog etničkog čišćenja“.

U tom dijelu Srbije – u Preševu, Bujanovcu i Medveđi – živi oko 60.000 Albanaca.

Usprkos tome što su većina u tim općinama i što je Srbija potpisala sve konvencije o zaštiti manjina Vijeća Europe, Albanci bivaju sustavno marginalizirani, kaže Šaip Kamberi, jedini albanski zastupnik u srpskom parlamentu.

On podsjeća da se Beograd više puta obavezao povećati zastupljenost albanske manjine u javnom sektoru i institucijama države.

„Pasivizacija je samo jedan od vidova diskriminacije“, kaže Kamberi. „Nismo integrirani u javni život, često se potencijalni strani investitori sprječavaju u namjeri da ulažu kod nas. Život u toj regiji teškim čini i sve veća militarizacija teritorija."

Kao dokaz ovaj zastupnik nam pokazuje kartu 48 vojnih baza na granici s Kosovom. Većina je u Preševskoj dolini.

Zabrinutost u Berlinu

Kamberi je nedavno bio u Berlinu kako bi zainteresirao njemačku vladu i parlamentarce za ovu tematiku. Zastupnici Bundestaga s kojima se susreo su zabrinuti.

Na upit DW-a, zastupnik CDU-a Knut Abraham je rekao: „Zahtijevam od veleposlanstava članica EU-a u Beogradu da posvete posebnu pažnju ovom stanju i da vode dijalog s predstavnicima manjina."

Da stanje albanske manjine u Srbiji zaslužuje više međunarodne pažnje smatra i Thomas Hacker, zastupnik liberalne stranke FDP. „Trenutno je snažan fokus na dijalogu Beograda i Prištine. Tako nažalost padaju u sjenu druge, jednako važne teme." Za Hackera pasivizacija adresa djeluje kao puzajuće obespravljivanje.

Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu apelira na sve strane da „u skladu s obavezama osiguraju transparentno i pravedno postupanje".

Srpske vlasti ne poriču da se adrese pasiviziraju, ali isključuju mogućnost da je u pitanju diskriminacija Albanaca. Krajem prošle godine je tadašnji ministar za državnu upravu Aleksandar Martinović rekao medijima da se odjavljivanje ljudi s adresa događa u skladu sa zakonom.

Vlada Srbije do objavljivanja ovog teksta nije odgovorila na upit DW.

Safet Demiri s početka priče je, kao i mnogi drugi Albanci, podnio žalbu Ustavnom sudu u Beogradu. Računaju da ni tamo neće dobro proći te da će ići pred Europski sud za ljudska prava.

Smatraju da ondje imaju dobre šanse. Ali, pitanje je da li bi i to promijenilo politiku Srbije prema albanskoj manjini.

*ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku