Ljubav i pošta ne znaju za granice

Sara (25) i Hrvoje (29) Paljug, mladi bračni par iz Slavonskog Broda raznosi poštu u uniformi Deutsche Post u Bad Honnefu i okolini već nekoliko godina. Na poslu kolege, kod kuće bračni partneri. Stalni posao u pošti omogućio im je da se odluče na stambeni kredit i tako dođu do svog doma, ali je put do ostvarenja sna bio trnovit. 

Slavonski Brod četvrti na listi odlijeva stanovništva

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Hrvatska je u razdoblju od 2008. do 2018. godine izgubila oko 233 tisuće stanovnika što je više od pet posto populacije. Slavonski Brod zauzima visoko četvrto mesto po smanjenju broja stanovništva, prenosi brodportal.hr.

Grad je odlučio zaustaviti iseljavanje mladih porodica i dao im mogućnost iznajmljivanja zemljišta za kuću ili stan po povoljnoj cijeni od tisuću kuna po kvadratnom metru. Nakon deset godina to isto zemljište ili stan mogu i otkupiti. Prema sličnom modelu na 99 godina iznajmljuju se i zemljišta za gradnju kuća i po tome je ovaj grad jedinstven u Hrvatskoj.

U jednoj pokrajini žive, u drugoj rade

Bračni par Paljug nije čekao bolja vremena već se nakon dvije godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučio za kupovinu stana uz kredit u mjestu Rheinbreitbach koje broji oko 4500 stanovnika, udaljenom svega nekoliko kilometara od Bad Honnefa.

Pošto se ova dva mjesta nalaze na granici između dvije njemačke pokrajine, to im je omogućilo da se kuću kupe u pokrajini Rheinland Pfalz gdje su cijene nekretnina povoljnije u odnosu na Sjevernu Rajnu-Westfaliju u kojoj rade i gdje su veće plaće. Kako kažu, nije bilo nikakvih prepreka oko realizacije kredita s obzirom na to da imaju hrvatsko državljanstvo.

U slijedećih 25 godina, koliko im traje otplata, računaju da će im rata za stan biti manja ili skoro ista kao kada su plaćali stanarinu koja se kretala od 500 do 700 eura. Prema njihovoj računici, isplativije je imati nekretninu u vlasništvu nego plaćati stanarinu u istom iznosu kao ratu, s obzirom na to da stanarine posljednjih godina bilježe dramatičan skok cijena. Pošto je Njemačka zemlja s praktično najviše podstanara u Europskoj uniji, mora se priznati da to nije čest slučaj.

Prvi posao u pekari

Kao i svaki početak i njihov je bio težak. „Završila sam Srednju trgovačku školu u Slavonskom Brodu i vrlo brzo počela sam raditi u prodavaonici sportske opreme „Fiesta“, započinje Sara svoju priču, „ali se firma zatvorila i ja sam ostala bez posla. Sjećam se da je bila subota, nazvala sam majku da joj to kažem. Ona  je već radila kao njegovateljica u Seefeldu, mjestu udaljenom oko 40 km od Münchena u jednoj obitelji, po načelu mjesec dana kod njih, mjesec dana kod kuće, tako da su jasno mogli čuti koliko smo obje uznemirene. Njegovala je jednu stariju ženu i njena kćer je odmah predložila da kupim kartu i dođem jer su mi voljni pomoći. Već sljedeće subote doputovala sam te 2014. godine i provela kod njih četiri mjeseca. Njemački sam praktično učila od početka i moj prvi posao bio je u jednoj pekari. U početku je stvarno bilo jako teško zbog jezika, ali su mi već nakon nekoliko mjeseci predložili obuku za voditelja smjene pošto sam se zaista trudila raditi što bolje mogu. Moj djed je tada živio u Austriji i nekako mi je uvjek bio cilj da se tamo preselim, ali su me eto okolnosti dovele u Njemačku.“

Sara i Hrvoje su se i zavoljeli kada je ona imala 16, a on 20 godina. Iako su bili razdvojeni, na sve načine su pokušali ponovo biti zajedno. „Ja sam u međuvremenu prodao svoj bicikl i još neke stvari kako bi imao novac za prijevod diplome i uplatio tečaj za početnike jer nisam znao njemački." Međutim, zbog greške u prijevodu sudskog tumača za njemački i engleski jezik u Slavonskom Brodu, na diplomi Srednje šumarske škole pisalo je „Šumarski tehničar - konobar sa drvima“. "To naravno nije imalo nikakvog smisla, tako da su mi kasnije priznali diplomu na hrvatskom jeziku“, sada se već kroz šalu Hrvoje prisjeća svojih priprema za odlazak u Njemačku. 

Pomoć oko zaposlenja

U želji da se što prije osamostale i počnu zajednički život, njih dvoje odlaze u Bad Honnef. Tu ih je pozvala jedna dugogodišnja bliska prijateljice obitelji. Kod nje su živjeli šest mjeseci dok se nisu stekli uslovi da iznajme stan, a majka se neposredno nakon njihovog odlaska vraća u Hrvatsku jer se zatvorila firme preko koje je bila angažirana kao njegovateljica u Njemačkoj.

U početku su dvoje mladih radili na bazenu kao sezonci kod jednog Zagrepčanina. Malo kasnije je Sara ponovo pronašla posao u pekari, a Hrvoje u tvornici čokolade i slatkiša „Coppeneur“. To je, kažu, bilo teško razdoblje odricanja za oboje ne bi uštedjeli novac za iznajmljivanje stana.

„U to vrijeme sam primjetila da nas promatra jedan čovjek koji je živio blizu nas", nastavlja Sara. „Radio je u glavnom sjedištu Deutsche Post u Bonnu i jednog dana me pitao gdje i što radi moj dečko jer ga je vidio kako svako jutro jako rano negdje odlazi. Kada sam mu odgovorila gdje Hrvoje radi, ponudio je pomoć oko zaposlenja u pošti. Naravno da je ponuda zvučala primamljivo tako da smo odmah po njegovoj preporuci poslali molbu sa životopisom i Hrvoje ubrzo odlazi na razgovor. Dobija šansu da radi kao poštar s tim što mu i dalje njemački nije bio baš na zavidnom nivou.

Kada su ga pitali da li bi mogao pročitati pred njima neki tekst na njemačkom, rekao je: „Da, zašto da ne.."  Vidjeli su želju i trud, uspio se zaposliti, ali je bilo jako teško. Izgubio je čak deset kilograma, bilo je trenutaka kada baš ništa nije razumio, a posao se morao odraditi kvalitetno i u roku. Međutim, šefovi i kolege su bili vrlo strpljivi i zadovoljni njegovim napretkom“, kaže Sara. Nakon šest mjeseci i ona podnosi molbu za posao jer je već dobro govorila njemački i uspjela se zaposliti u pošti sa priznatom diplomom Srednje trgovačke škole. Bad Honnef je tako dobio jedan par mladih poštara.

O nostalgiji

„Nostalgije ima jako malo, jer ja, nažalost, nisam dole našla svoju sreću. Jednostavo nismo imali mogućnosti da pokažemo ono što možemo i želimo. Ja sam osoba koja je odrasla u jednoj normalnoj, radnoj obitelji, mi samo želimo raditi i uspjeti u životu, a to nam naša država nije dozvolila. Ja sam došla u Njemačku kada je za državljane Hrvatske bila potrebna radna dozvola. Naravno, dobila sam je jer su vidjeli da sam ja tu zaista došla jer želim raditi. Isto to sam očekivala i od države u kojoj sam rođena, ali nam to nisu omogućili. Nostalgiju osećam samo prema obitelji. Tamo su mi ostali baka i djeda, oboje su već stari i bolesni, a cijelo moje društvo je otišlo u inozemstvo i ja praktično kada odem u Slavonski Brod, nemam se sa kim sastati. Naravno da mi nedostaju spontane kavice s prijateljicama, izlazak u grad, u disko. Ima toga i ovdje, ali ne tako opušteno kao kod nas."

Vjenčanje u Unkelu, svadba u Slavonskom Brodu

Ovaj mladi par vjenčao se prošle godine u njemačkom Unkelu, a za svadbu su se ljetos odlučili u Slavonskom Brodu gdje žive Hrvojevi roditelji. To se pokazalo kao praktičnije rešenje kako za bližu tako i dalju rodbinu sa obje strane koja nije bila u mogućnosti da dođe u Njemačku. Na jednom mjestu okupilo se oko osamdeset ljudi svih vjera i nacija. Sara je za kumu odabrala Sonju, za koju kaže da im je u životu mnogo pomogla i praktično zaslužna za dobar dio sretnih trenutaka u Njemačkoj, a Hrvoje za kuma Michaela, kolegu Nijemca sa posla. Za muziku su bila zadužena dva DJ-a iz Beograda.

„Pronašla sam tu firmu „DJ svadbe" sasvim slučajno na facebooku, kontaktirali smo ih i oni su pristali. Naš uvjet je bio da, pored muzike s naših prostora bude i njemačkih pjesama, jer smo imali još prijatelja i gostiju iz Njemačke. Ja sam inače veliki fan proslava i mislim da ih najbolje mogu odraditi Beograđani i uopće ljudi iz Srbije i zato smo se za njih odlučili. Bilo je super, sve su želje ispunili. Našim prijateljima Nijemcima se jako dopala svadba jer, kako su mi rekli, nisu do sada imali prilike da upoznaju ljude koji toliko osjećaju muziku, od srca su pjevali i veselili se. Poznata slavonska trpeza im se takođe veoma dopala, meza, slavonski kolači i naravno rakija."