Liderska moć bez liderstva

Sjaj je nestao. Više nema vala oduševljenja među Amerikancima za nekadašnjeg nosioca nade Baracka Obamu. Tužna stvarnost, kako u privredi tako i u politici, oduzela je auru blještavila ovom predsjedniku. Naravno: Amerikanci su ga ponovo izabrali, ali to je zapravo više bila odluka protiv Mitta Romneya, a manje za Obamu. To ne čudi. Obama, koji je nekada želio ujediniti Amerikance, u posljednje četiri godine još više je produbio podijeljenost društva. Politički tabori sukobljeni su više no ikada do sada. Da su republikanci u trku poslali boljeg kandidata, Obama ne bi imao šanse.

Ovaj predsjednik se mora riješiti svoje arogantnosti, mora učiti iz svojih grešaka. U suprotnom će njegov mandat ostati zabilježen u povijesti kao vrijeme poraza. Nezaposlenost je još uvijek visoka. Dugovanja dostižu rekorde. Infrastruktura propada. Sveučilišna diploma se sve više pretvara u privilegiju bogatih. Obamina reforma zdravstva možda pomaže milionima Amerikanaca, ali je zato cijena koju cjelokupno društvo za to plaća visoka: SAD tu reformu, kao i druga socijalna dobročinstva, barem sada, sebi ne mogu priuštiti.

U iduće četiri godine Obama se mora koncentrirati na privredu. On bi trebao razgovarati s republikancima i više no dosada pokazati spremnost na kompromise. On mora voditi, a ne moderirati. Vođenje Obama međutim, za razliku od Romnija, nije naučio. Pa gdje je to i mogao? Kao socijalni radnik u Chikagu? Kao docent na sveučilištu? Prije nego je postao predsjednik, Obama bio je samo lokalni političar i senator, ali ne i guverner kao Romni. Bliski suradnici i danas opisuju Obamu kao stranca u vlastitom kabinetu - tu njegovi ministri uzaludno čekaju na jasne poruke.

Razočaravajuća vanjska politika

Rezultati njegove vanjske politike su razočaravajući: Arapi, Afganistanci, Iranci ili Pakistanci – svi su oni od Obame očekivali više. Taj predsjednik nije mogao čak ni ispuniti obećanje i zatvoriti Guantanamo. Obama je morao okončati rat u Iraku jer u tom ratu nije bilo moguće pobijediti. A to što se dogodilo Iraku uskoro bi se moglo destit i Afganistanu. Zemlji prijeti da poslije 2014. bude prepuštena sama sebi. U međuvremenu je i budućnost NATO saveza neizvjesna. U Washingtonu se sve više pitaju: čemu je još potreban taj savez? Prema volji predsjednika, Europljani bi se trebali brinuti o Balkanu, dok njega zanimaju prije svega Kina i latinska Amerika.

A Bliski istok? Obama i izraelski premijer Netanjahu telefoniraju jedan s drugim, ali prije nego jedan s drugim oni pričaju jedan o drugome – i to loše. Istovremeno, građanski rat u Siriji prijeti da bi se mogao proširiti i na susjedne zemlje. Istovremeno su kršćani na Bliskom i Srednjem istoku sve ugroženiji - stotine hiljada njih prisiljeno je napustiti svoje domove u Iraku, Siriji ili Libanonu. Obamu to, međutim čini se ne zanima baš previše. U Washingtonu se kaže da on ne predvodi, već da "vodi iz pozadine“. Šta god to značilo.