Legalno izrabljivanje radnika u Srbiji

Za njih nema godišnjeg odmora, bolovanja, toplog obroka, troškova prijevoza, praznika i plaćenog prekovremenog rada. Nema sindikata, kolektivnih ugovora pa čak ni zakona koji bi regulirao njihov status. Radnici na leasing koji su u Srbiju stigli sa tranzicijom, teško mogu ostvariti prava kakva imaju njihove kolege zaposlene direktno kod poslodavca, a pri tom žive u stalnom strahu da se i takav ugovor može prekinuti u bilo kom trenutku.

„To je klasičan robovski status, pogotovo ako znamo da je u Srbiji veoma teško naći posao i pitanje je – ukoliko ljudi odbiju – da li će se kasnije moći snaći" kaže nam Željko Veselinović, predsjednik Udruženih sindikata Srbije „Sloga".

Koliko ljudi u Srbiji radi na taj način, to ne zna točno. Poznato je tek kako se u posljednjih tri godina broj takozvanih agencija za iznajmljivanje radnika udvostručio, a sa njima i broj radnika koji su angažirani preko takvih agencija. Procjene se kreću od 80.000 do čak 300.000 radnika.

„Gotovo da nema većeg poduzeća u Srbiji, u privatnom ili državnom vlasništvu, koje nema određeni broj ljudi koji rade preko tih agencija. Država forsira agencijsko zapošljavanje, iako je ono protuustavno i protuzakonito, a podatke o tome  krije i prikazuje ih kao stalno zaposlene", kaže Veselinović.

"Kao živi namještaj"

Radnici na leasing u Srbiji s kojima je DW imao priliku razgovarati kažu da su u neimaštini prisiljeni raditi bilo što. Svjesni su svog položaja, ali kažu kako nemaju kuda. U strahu od gubitka i takvog posla ne žele da im se objavi imena, ali ne kriju da se osjećaju poniženo. „Kao nekakav živi komad namještaja", kaže jedan od radnika s kojim smo razgovarali. „Ne tražimo da jedemo i pijemo, a završimo posao. Pa tko nas ne bi želio?" Godišnji odmor za njih je u stvari neplaćeni izostanak, a svi praznici radni. Jer, poslodavcima se više isplati njih angažirati nego vlastite radnike, jer im niti ne plaćaju praznički dodatak.

Najteže im pada što ne smiju čak niti oboljeti: „Radio sam godinama u državnom poduzeću, ali nisam nikad iskoristio ni dana bolovanja. Ne kažem da bih ga uzeo, ali nije to godišnji odmor pa da mogu planirati. Što ako se razbolim", pita se drugi radnik. U slučaju bolesti i izostanka s posla, radnici na leasing neće dobiti nikakvu odštetu. U sindikatu tvrde kako je bilo slučajeva da im nakon povratka s bolovanja nije produžen radni ugovor.

Sve to za čak dva ili tri puta manje plaće obzirom na one koji su stalno zaposleni. „Cijena rada kod takvih radnika je na minimalnoj razini. Tu imamo ljude koji rade na istim poslovima u istim poduzećima, ali postoji bitna razlika u zaradama. Time se krše odredbe Ustava Republike Srbije i Zakona o radu koji traži da se za isti posao mora postojati jednaka zarada", objašnjava Zoran Ristić, savjetnik udruge sindikata „Nezavisnost".

Takvi "iznajmljeni" radnici su u žrvnju između dva poslodavca: agencije kod koje su službeno zaposleni i tvrtke u kojoj zaista rade jer su dužni poštivati pravila i jednih i drugih. „Oni bi trebali odgovarati tvrtki u kojoj su zaposleni, ali se svaki raskid govora ili problem rješava sa matičnom agencijom. Po našem iskustvu, u slučaju kršenja radne discipline ili radnih obaveza, poslodavac se obrati agenciji i onda ona otpusti radnika i pošalje drugog," kaže Veselinović. Nije određeno niti što se dešava ako agencije prekine ugovor s poslodavcem. Tu onda radnik ostaje "na čekanju" kao i automobil na leasingu.

Zarada preko radničkih leđa

Agencije preko kojih se zapošljavaju radnici na leasing su poslodavci tih radnika, plaćaju za njih poreze i doprinose makar oni ne rade u agenciji nego gdje ih agencije iznajmljuju uz proviziju. Radnici se angažiraju kad je nekom poduzeću potrebna određena vrsta radnika na određeno vrijeme, uz minimalne obaveza.

To je teorija, ali u Srbiji su takvi radnici u sivoj zoni tržišta rada koji su iznajmljeni tvrtkama. Oni sami pristaju na lošije uvjete jer nemaju drugog izlaza nalaz je i istraživanja zaklade SHARE i Međunarodnog centra Olof Palme. Štoviše, u zakonodavstvu Srbije uopće ne postoji taj oblik zapošljavanja.

"To su postale moderne omladinske zadruge (ili studentski servisi - op. ur.). Tako su se nekad zapošljavala djeca koja su preko praznika brala višnje da bi otišli na more. Danas je potpuno besmisleno da neko sa 45 ili 50 godina radi šest ili sedam godina preko zadruge pa su našli modus da to zovu agencija za zapošljavanje jer je to primjereno europskim standardima. Jest, ali tamo ima i zakona, ti ljudi imaju uglavnom ista prava kao oni koji su u stalnom radnom odnosu, mnogo je lakše naći posao, a na njih se odnose i kolektivni ugovori", tvrdi Veselinović.

Bez zakona su onda mogući i goleme dobiti, tvrde naši sugovornici. Takvih agencija u ovom trenutku ima čak 87. „Mi imamo osnovane sumnje da se taj profit dijeli između onih koji su angažirali te ljude i agencija i tu postoje vrlo jasna pravila. Ne možete vi sad osnovati agenciju i tek tako ući u  neku firmu i da neko zaposli hiljadu radnika preko vas. Ne, nego za to treba političke volje, za to postoje druge osnove kako novac ne bi otišao sa strane“, tvrdi Veselinović.

Zaobilaženje zabrane zapošljavanja

Točno je da postoje zloupotrebe i da neka poduzeća pomoću agencija izbjegavaju stalno zaposliti ljude, ali to nije svrha agencijskog angažiranja, odgovaraju poslodavci. Ideja je bila da se poslodavcu omogući da u određenom trenutku premosti nedostatak radnika, bilo zbog povećanja obima rada ili odlaska na bolovanje.

„Mi poslodavci nemamo uvijek čvrst, stabilan posao za koji znamo da će trajati više godina. Često nam naiđe neki kratkoročan posao. Ako zaposlimo nekoga za stalno, kasnije imamo obavezu ili ga moramo otpustiti. Ovako angažiramo određeni broj ljudi koji nam je potreban za to vrijeme, imamo samo taj trošak i znamo točno unaprijed koliki će taj trošak biti", kaže za DW Stanko Krstin iz Unije poslodavaca Vojvodine.

Da li je to humano – to jest o čemu se može raspravljati, priznaje. Ali tvrdi da je i poslodavcima u interesu da rade u normalnim uslovima i zapošljavaju ljude za stalno. „I nama je cilj da stvorimo čvrsta radna mjesta, a agencije ostavimo za poslove koji to zahtijevaju. Zato insistiramo na tome da država oslobodi nas poslodavce birokracije, nameta i omogući fleksibilnost zapošljavanja i otpuštanja. Iako se u oko toga ne slažemo sa sindikatima", kaže Krstin.

Nedostatak regulative zamjera i Savjet stranih investitora u Srbiji u publikaciji „Bijela knjiga za 2014. godinu". Tu se spominje rizik da iznajmljeni radnici u slučaju otkaza tvrde da su praktično zaposleni kod kompanije gdje doista rade čak i ako nemaju nikakav ugovor o tome.

Ovaj način angažiranja radnika najviše odgovara javnim poduzećima koja na taj način zaobilaze zabranu zapošljavanja koja je na snazi već tri godine, piše u istraživanju SHARE i „Olof Palme". Radnike na leasing najviše koriste Elektroprivreda, NIS, Telekom, Srbijagas, Aerodrom Nikola Tesla i komunalna poduzeća koja često prekoračuju zakonske rokove za privremeno angažiranje radnika. „Tako se zapošljavaju ljudi na izvršnim poslovima, obzirom na to da su u javnim poduzećima predimenzionirana administrativna radna mjesta i postoji nedostatak radne snage u realizaciji", objašnjava Zoran Ristić iz „Nezavisnosti".

Zakon na čekanju

Angažiranje radnika na leasing nije dotaknuto u Zakonu o radu iz 2014. godine, uz obećanje da će ono biti regulirano posebnim zakonom. Taj zakon je, prema riječima ministra za rad Aleksandra Vulina, trebao biti na stolu zastupnika u Skupštini do kraja 2016. godine, ali javnosti do sad nije predstavljen čak ni nacrt zakona. „Radna verzija tog zakona postoji i radna skupina se više puta sastajala prošle godine. Ali postoji i dalje niz stvari gdje ne postoji suglasnost", objašnjava Ristić koji je i član radne skupine u ime sindikata „Nezavisnost". „Naravno da će to reducirati broj agencija i njihov profit, ali sam siguran da je nužno što prije to urediti kako bi taj rad bio barem malo dostojanstven."

„Sloga“ je u međuvremenu pokrenula inicijativu za ocjenu ustavnosti takvog vida zapošljavanja. Oni su od Ustavnog suda krajem prošle godine tražili da proglasi neustavnom Uredbu o klasifikaciji djelatnosti kojom je uvedeno agencijsko zapošljavanje. U inicijativi se navodi da je Srbija tom Uredbom bez zakonskog temelja uvela djelatnosti agencija za privremeno zapošljavanje i tako na mala vrata uvela rad na leasing kako bi privukla investitore iz zemalja gdje je takva praksa nezakonita.

U Inicijativi se tvrdi kako kategorija privremenog zapošljavanja ne postoji u Zakonu o radu te da Uredba koristi kolokvijalan termin radnik umjesto zaposleni i klijent umjesto poslodavac. Na taj način dezavuira postojeće zakonski definirane oblike radnog odnosa. „Ono što bi bilo ispravno jest da se prvo regulira rad agencija za privremeno zapošljavanje u skladu sa Ustavom, međunarodnim obavezama i Zakonom o radu, a ne da se krene od samog kraja – Uredbe o klasifikaciji djelatnosti", navodi se u Inicijativi „Sloge". Očekuju da će odluku o poništavanju uredbe Ustavni sud donijeti do kraja godine ukoliko ne bude političkih pritisaka.