Lech Wałęsa i sjena Državne sigurnosti

Optužba je ozbiljna, ali nije nova. Još u ranim 80-im godinama su zapadnim veleposlanstvima u Varšavi kao i sljedbenicima Lecha Walese dostavljeni dokumenti koji su trebali kompromitirati karizmatičnog vođu sindikata i borca za građanska prava kao doušnika. 2011. godine je, međutim, Institut za nacionalno pamćenje (IPN), državna ustanova koja raspolaže pravnim ovlastima za suočavanje s komunističkom prošlošću Poljske, službeno ustanovio da je dokumente koji terete Walesu u velikom stilu krivotvorila poljska Služba državne sigurnosti. Prema navodima bivših zaposlenika Službe državne sigurnosti tada je za tu zadaću bilo zaduženo više timova koji su, između ostalog, skupljali uzorke Walesinog rukopisa iz različitih faza njegovog života i kopirali, odnosno imitirali ih. Cilj je djelomično postignut. Glasina da je Walesa, kao neformalni zaposlenik „Bolek“, špijunirao za državnu sigurnost dovela je do razdora između njega i nekih njegovih sljedbenika. Dokumenti koji su dostavljeni norveškom veleposlanstvu, međutim, nisu spriječili da Walesa 1983. godine dobije Nobelovu nagradu za mir.

Političko oružje

Glasine o Walesinom navodnom doušničkim djelovanju su nakon kraja komunizma i njegovog izbora za predsjednika (1990.) dobile dodatnu političku osjetljivost. 4. lipnja 1992. godine je bivši ministar unutarnjih poslova Antoni Macierewicz objavio popis sa 64 imena bivših agenata Državne sigurnosti u najvišim državnim službama. Najpoznatije ime bilo je: Lech Walesa koji se navodno krio iza kodnog imena „Bolek“. Još iste noći je Sejm (donji dom poljskog parlamenta) zahvaljujući aktivnoj podršci predsjednika Walese izglasao nepovjerenje vladi Jana Olszewskog. Olszewskijeva i Macierewiczova stranka se tada zvala „Udruženje centar“. Osnivači te stranke bili su braća Lech i Jaroslaw Kaczynski koji su u to vrijeme bili, nakon što su izbačeni iz predsjedničkog ureda, na ratnoj nozi s Walesom. Do danas Jaroslaw Kaczynski (danas predsjednik vladajuće stranke „Pravo i pravda“) i Antoni Macierewicz (danas ministar obrane u aktualnoj vladi) pad Olszewskijeve vlade nazivaju „pothvatom bivših agenata“.

Walesa i njegov tadašnji politički tabor su s druge strane uvijek naglašavali da popis sadrži samo agente koji su registrirani u Državnoj sigurnosti, a da to ne govori o stvarnoj suradnji. Godine 2000. je „Sud za lustraciju“, sud koji preispituje istinitost navoda visokih državnih službenika, presudio u korist Lecha Walese zaključujući da je njegova tvrdnja da nije bio neformalni suradnik Državne sigurnosti istinita. 2011. godine je sud presudio u Walesinu korist kada je on tužio jednog bivšeg sljedbenika koji je naveo da je Walesa bivši agent Državne sigurnosti. Presuda je glasila da on Walesi službeno mora uputiti ispriku.

„Životno osiguranje“ bivšega generala?

Priopćenje Instituta za nacionalno sjećanje u kojem se navodi da su pronađeni novi dokumenti o navodnoj suradnji Lecha Walese s Državnom sigurnošću je ponovo pokrenulo raspravu o ovom vjerojatno najpoznatijem Poljaku.

Pronađeni su personalni akti, među kojima izjava da se obvezuje na suradnju, kao i radna evidencija koju je imao „Bolek“, uključujući rukom pisane izvještaje, kao i račune iz vremena od 1970. do 1976. godine, priopćio je direktor Instituta Lukasz Kaminski. Navedeno je da je u tijeku analiza sadržaja koji ima više stotina stranica.

Akti su bili u posjedu generala Czeslawa Kiszczaka koji je preminuo u studenom. On je bio najbliži suradnik bivšeg šefa Komunističke partije Wojciecha Jaruzelskog. U vremenu između 1981. i 1990. on je bio ministar unutarnjih poslova, a time i netko tko je gospodario nad tajnim službama i njihovima arhivima. Kiszczak je navodne akte o Walesi protuzakonito držao kod kuće. Prema medijskim izvještajima dokumente je njegova udovica navodno ponudila na prodaju Institutu za nacionalno sjećanje nakon čega je proveden pretres kuće u njezinoj nazočnosti. Zašto bi Kiszczak akte otuđio i sačuvao ostaje nejasno. Možda je želio dokumente koristiti kao sredstvo ucjene protiv Walese.

Otvorena pitanja

Iako je Lech Walesa uvijek strastveno opovrgavao faktičku suradnju s Državnom sigurnošću neka pitanja o njegovom odnosu s tajnom službom i dotičnim dokumentima zaista ostaju otvorena. Tako je on tek 2011. godine u jednom intervjuu priznao da je on potpisao izjavu kojom se obvezuje na suradnju s Državnom sigurnošću. „Svi su to potpisali, dakle i ja sam to uradio“, rekao je on tada. No on je rekao da je pri tome bio siguran da on „neće promijeniti stranu“. „Donio sam odluku da ću time biti u stanju više toga postići i više zaštititi. Kada bih mogao ponoviti svoj život ponovo bih uradio isto i s kontaktima iz Državne sigurnosti jer njih se moglo nadmudriti samo na taj način“, naglasio je on. Odgovor na pitanje je li uzimao novac ili pisao bilo kakve izvještaje naravno nije dao. Walesine pristaše u tom kontekstu upućuju na to da je vrlo problematično iz današnje perspektive prosuđivati komplicirane odnose u jednoj diktatorskoj policijskoj državi.

Walesini protivnici mu ipak predbacuju da je tijekom svog predsjedničkog mandata naredio da mu se dostave njegovi stari akti iz Državne sigurnosti. Kasnije je utvrđeno da akti nisu bili potpuni. Do danas nije jasno jesu li akti još ranije bili nepotpuni, kako to tvrdi Walesa, ili je nepoželjni materijal uklonio on sam, kako tvrde njegovi protivnici.

Sam Walesa je na svom blogu kada je riječ o novim otkrićima naveo da „ne mogu postojati dokumenti o njemu“ i da će on to, ukoliko je nužno, „dokazati na sudu“.