Kultura je srce društva

Identitet, integracija i pripadnost: to su teme koje prijete da će nas svladati. Zbog toga je možda dobro da kolektivno reduciramo na individualno kako bismo stvar učinili razumljivijom.

Na primjeru umjetnika i pisaca je zanimljivo promatrati koliko je kompliciran i proturječan proces pripadnosti, prijema, prihvaćanja i integracije.

Kultura je područje na kojem vladaju emocije. Prihvat stranaca u vlastitu kulturu prouzrokuje više poteškoća od prijema u mrežu socijalnog osiguranja, iako to zvuči paradoksalno.

Identitet, integracija i pripadnost su teme koje me zaokupljaju, posebno kada se približi Lajpciški sajam knjiga. Posebno kada se preda mnom pojavi nova knjiga – tada obvezno počinjem razmišljati i o vlastitom identitetu kao književnica. O vlastitom identitetu i identitetu pisaca koji, poput mene, nisu rođeni u Njemačkoj. Kojoj kulturi, kojoj književnosti mi pripadamo? Kako nas predstavljaju? Nije važno samo kako se sami definiramo, već i kako nas vide i predstavljaju.

Mi, pisci s takozvanom migracijskom pozadinom, imamo višestruke i vrlo različite identitete: za neke od pisaca je njemački uvijek bio materinski jezik. Tako se za njih manje ili više podrazumijeva da su integrirani u ovdašnju kulturu – ali ne potpuno. Iznenađenje kada je Herta Müller dobila Nobelovu nagradu 2009. izazvalo je nesigurnost. Mnogi su se pitali, kojoj zemlji nju treba pripisati.

Pisce s „migracijskom pozadinom" se povezuje s njihovim podrijetlom

Integracija svakako ne znači odvajanje od vlastite prošlosti i vlastitih korijena, već život na novom tlu s vlastitim korijenima, možda i izrastanje iz sebe samog i ostavljanje nečega i tamo gdje je čovjek dospio i gdje je prihvaćen.

Pisce koji potječu iz drugih jezičnih i kulturnih krugova najčešće se povezuju s njihovim podrijetlom. Oni važe kao stručnjaci za teme koje se tiču zemlje podrijetla, ali rijetko bivaju upitani o temama i važnim odlukama koje se tiču njihove nove domovine. Tako je čak i kada takvi pisci dugo žive u Njemačkoj i pišu na njemačkom. Još postoji i polako nestajuća kategorija pisaca koji će se uvijek osjećati kao stranci i pisat će samo na svom materinskom jeziku. A ima i onih koji, kulturno-tehnički gledano, pišu na nekom „neutralnom" jeziku, najčešće na engleskom.

Mene u Njemačkoj najčešće predstavljaju kao rumunjsku književnicu. A rumunjski književni krug me je davno otpisao i smatra me njemačkom književnicom. Tako se često nađem između dvije stolice. Sasvim drukčije je u SAD-u ili Velikoj Britaniji – tamo me predstavljaju kao njemačku i rumunjsku, ili kao transnacionalnu književnicu. Možda i zato što višestruki kulturni identiteti tamo predstavljaju nešto normalno.

Uskoro će 30 godina otkako živim u Njemačkoj. Ovdje sam provela dvostruko više vremena nego kao odrasla osoba u zemlji u kojoj sam se rodila.

U mojoj prvoj godini u Njemačkoj sam živjela kao gošća u Berlinu u sklopu umjetničkog programa Službe akademske razmjene. U početku sam pisala na rumunjskom, a knjige su mi bile prevođene. Ubrzo zatim sam svjesno donijela odluku da ostanem u Berlinu. A time i da njemački bude ne samo jezik moje svakodnevice, već i jezik mojih knjiga. S vremenom sam promijenila i perspektivu iz koje sam pisala. Bilo da sam pisala o događajima i iskustvima u Njemačkoj ili u Rumunjskoj ili drugdje, pisala sam na njemačkom iz perspektive Berlinke s dalekosežnim korijenima i proširenom perspektivom, koja nadilazi nacionalno.

Osvajala sam jezik korak po korak – i on je postao moj. U njemu sam se osjećala zaštićenom i jakom. I dovoljno hrabrom da kršim jezična pravila kada mi to u književnom smislu izgleda opravdano. I dalje tešem izraz, jasnoću i izražajnu snagu svog jezika. I smatram da tako doprinosim višeslojnoj, dalekosežnoj i obogaćenoj perspektivi kada je riječ o životu i razumijevanju njegovih protagonista.

Rođena sam u Rumunjskoj.

Berlinska sam književnica.

Njemačka sam i rumunjska književnica.

Europska sam književnica.

Transnacionalna sam književnica.

Što god da sam izvan toga, književnica sam koja pripada i njemačkoj i rumunjskoj kulturi.

Carmen-Francesca Banciu je rumunjsko-njemačka književnica. Od 1990. živi u Berlinu kao neovisna autorica i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Njezine posljednje knjige su „Leichter Wind im Paradies" (Lagani vjetar u raju) i „Berlin is my Paris - Stories from the Capital" (Berlin je moj Pariz – priče iz glavnoga grada). U ožujku će izaći njezin novi roman "Lebt wohl, Ihr Genossen und Geliebten!" (Doviđenja, drugovi i ljubavnici!).

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.