Kukuruzna bio-energija

Razloge je jednostavan: dok rastu biljke apsorbiraju istu količinu ugljičnog dioksida koju kasnije pri energetskom sagorijevanju ispuštaju u zrak. Bioenergija već danas «pokriva» oko 4% europskih energetskih potreba. Dugoročno gledajući udio bi mogao biti i puno veći: tako barem kažu stručnjaci Europskog kongresa posvećenog temi biomase, koji je nedavno održan u Berlinu. Projekt bi ubuduće mogao igrati važnu ulogu u energetskoj opskrbi.

Od kukuruza do bio-plina

Selo Fintel nalazi se na sjeveru Njemačke i u njemu živi Steffen Florin, poljoprivrednik koji u ovoj godini ima ambiciozne planove. Do kraja 2007. Florin sa svojih polja želi obrati 9000 tona kukuruza: «Kukuruz ćemo obrati krajem rujna. Ako bude suho vrijeme možda i nešto ranije, a ako bude vlage nešto kasnije. Cijelu ćemo berbu obaviti za deset dana.» Berbu Florin neće iskoristiti za prehranu životinja ili za proizvodnju kokica koje kupuju posjetitelji u kinima. Kukuruz će se iskoristiti za proizvodnju električne energije i bioenergije. Seljak Florin proizvodi bio-plin. Postrojenje za tu proizvodnju je od betona, okruglo je, u promjeru iznosi 36 metara i visoko je pet metara. Uz postrojenje za proizvodnju bio-plina nalazi se i ogromni silos, velik kao pola nogometnog terena. 25 tona kukuruza svaki dan završi u postrojenju za proizvodnju bioenergije: proces proizvodnje je klasična fermentacija u kojoj iz kukuruza nastaje plin. Najvažniju ulogu u tom procesu igraju bakterije: u pravoj juhi od tekućeg stajskog gnojiva i samljevenog kukuruza pri temperaturi od 40 stupnjeva Celzijusa bakterije razgrađuju kukuruz u gorivi plin, bio-plin. I to za samo osam tjedana. Plin se onda preko posebnih cijevi odvodi u jednu prostoriju u kojoj on sagorijeva i u procesu sagorijevanja proizvodi 500 kilowatti električne energije. To je dovoljno za opskrbu 1200 domaćinstava. U Njemačkoj trenutno postoji 3500 postrojenja za proizvodnju bio-plina, i sve one zajedno proizvedu energije kao jedna jedina nuklearka. Branša ima viziju da se kad-tad u takvim postrojenjima neće proizvoditi samo struja već i obični plin koji bi se onda izravno distribuirao potrošačima. Markus Ott iz stručnog udruženja Biogas: «U novoj studiji koju smo napravili u suradnji sa Strankom Zelenih došli smo do zaključka da bismo plinom mogli zadovoljiti cjelokupnu energetsku potražnju svih zemalja Europske unije ukoliko dobijemo dozvolu za korištenje koridora istočnoeuropskog plinovoda. To je gigantski potencijal.»

Bio-plin košta i košta...

Europljanima bi trebalo 70 000 postrojenja za proizvodnju bio-plina da postanu posve neovisni o uvozu ruskog plina. Postoji i jedan problem: bio-plin se ne može tek tako transportirati postojećim plinovodima kojima «teče» zemni plin, naglašava Markus Ott iz Biogasa: «Mora se očistiti. U proizvodnom procesu nastaje sirovi plin. Mi onda moramo ukloniti štetne plinove iz njega, moramo ga koncentrirati. Bio-plin je mješavima koja se sastoji od pola metana i pola ugljičnog dioksida, koji nam ne treba. U tom procesu obrade troši se puno energije, on itekako košta. Ali ta je tehnologija uhodana, ona funkcionira. Već postoje i prva postrojenja koja to tako rade.»

Gospodarski neisplativ projekt?

Jedno se mora ipak naglasiti: sve već opisano iz gospodarskog kuta gledanja nije baš isplativo. Bio-plin je tri puta skuplji od zemnog plina. Zato stručnjaci imaju veliki cilj pred očima: snižavanje troškova i to pronalaženjem bakterija s kojima bi se bio-plin mogao proizvoditi efektivnije nego s današnjim bakterijama. Postrojenje za proizvodnju bio-plina seljaka Steffena Florina s početka ove priče koštalo je dva milijuna eura i njemu će trebati 10 godina kako bi se skupa investicija isplatila. Deset godina je puno vremena kada znamo da Florin svaki dan ima pune ruke posle: «U prosjeku tri sata. U svakom slučaju moram jednom dnevno dopremiti novi kukuruz u postrojenje, kontrolirati udio plina, i to se doista mora raditi baš svaki dan.»