Kubansko prodavanje magle privatnim poduzetnicima

DW: Gospodine Amor, mjesec dana nakon reforme valute, komunistički režim u Havani objavio je i reformu tržišta rada, koja bi građankama i građanima dopustila da većinu svojih poslova obavljaju samostalno. Tu se isključuju 124 aktivnosti poput dječjeg rada i iskorištavanja zaštićenih životinjskih i biljnih vrsta, kao i strateški sektori poput zdravstvene zaštite i medija. To u početku zvuči kao ono što mnogi ekonomisti, uključujući i Vas, već godinama od Havane zahtijevaju. Koliko ste zadovoljni novim zakonom?

Elias Amor: Odluku sam primio s pomiješanim osjećanjima. S jedne strane to je pravi korak da se u velikoj mjeri odobre privatne aktivnosti. S druge strane odobriti nije isto što i omogućiti. Mi smatramo da se neće sad odjednom na Kubi stvoriti slobodno tržište, na kojem bi poslovali dosjetljivi poduzetnici. Jer, jedan jak privatni sektor je dijametralno suprotan ideologiji režima.

Postoji li na Kubi uopće, nakon šest desetljeća planskoga gospodarstva, još uvijek nešto što bismo nazvali poduzetnički duh?

Svaki put kada je država dozvolila neku vrstu privatnih aktivnosti, Kubanci su na noge postavljali odgovarajuće projekte s velikom poduzetničkom kreativnošću. Velika većina Kubanaca u egzilu vrlo brzo nađe put, etablira se, prosperira i nerijetko su vrlo uspješni poduzetnici. Motivacija koju imaju kao privatnici nedostaje im naravno u državnim poduzećima, jer ne znaju tko zapravo profitira od njihovog rada. Usput budi rečeno i prije revolucije je bilo mnogo srednjih poduzeća na Kubi.

U kojoj mjeri su reforme pogodne za jačanje ekonomije?

Ukidanje zabrane privatne djelatnosti je vrlo važno za mnoge sektore. Ali, okolnosti su trenutno potpuno nejasne: mi za sada ne znamo praktično ništa o mogućnostima financiranja, oporezivanju, pravilima za specifične sektore i tako dalje. Pravna sigurnost izgleda drugačije, pogotovo što kubanski ustav u širem smislu predviđa da država i dalje odlučuje o raspodjeli imovine.

Poduzeća su dakle ovisna o milosti države kada žele nabavljati sredstva za proizvodnju ili stvoriti zalihe?

Mi vidimo i danas da država onemogućuje samostalnim poljoprivrednicima da kupe velike poljoprivredne površine. Pri tom oni u ovom trenutku prehranjuju Kubance, dok državno zemljište stoji netaknuto. Mnoge parcele koje obrađuju privatnici su toliko male da su njihovi vlasnici ponovo ovisni o pridruživanju državnim zadrugama.

Jesu li onda reforme prodavanje magle?

Ne želimo da je tako, ali smatramo da jesu. Još jednom ponavljam: jak privatni sektor nije u interesu režima. I režim shodno tome i oporezuje privatnike: od 2016. je promet u privatnom sektoru porastao za 18 posto, ali ubiranja od poreza za cijelih 158 posto. To pokazuje da država želi prije svega ojačati svoje vlastite pozicije i vratiti kontrolu nad gospodarstvom. Jer, pod njezinim vodstvom Kubanci očito nisu u stanju pokriti svoje potrebe.

Dakle, mislite da režim želi iskoristiti poduzetničku kreativnost kako bi napunio državne blagajne?

Režim je svoju državnu ekonomiju dugo vremena financirao u najvećem obujmu uz pomoć podrške svojih saveznika iz inozemstva. U posljednje vrijeme to su bile uglavnom isporuke nafte iz Venezuele, ali od 2016. ovaj izvor polako presušuje. Sada je korona-kriza zaustavila i drugi po veličini izvor deviza – turizam. Pored toga početkom godine je došlo do reforme valute, kojom je režim gospodarstvo u zemlji podvrgao pravoj šok terapiji. Inflacija je već porasla, osobito kod hrane, koje ionako nedostaje.

Dakle, reforma tržišta rada je s jedne strane zaista očajnički pokušaj da se stimulira gospodarstvo, ali iz spomenutih razloga sumnjam u uspjeh. S druge strane, to je signal – također sumnjiv – inozemnim investitorima da se Kuba otvara s ciljem da privuče devize u tu zemlju.

Elías Amor Bravo, Kubanac u egzilu, je predsjednik Kubanske liberalne unije (ULC) i profesor ekonomije u Valenciji (Španjolska). Na svom blogu „Kubanska ekonomija" redovito piše o ekonomskoj situaciji u njegovoj domovini.