Kuba: "Više hrane, ali slobode još nema"

"Ne vjerujem tim tipovima", kaže Rafael Hernandez govoreći o Fidelu Castru i njegovom bratu Raulu. Kao i mnogi drugi Kubanci, i Hernandez je 1960. godine pobjegao u Miami, neposredno nakon što su na vlast došli Castro i njegova Komunistička partija.

Hernandez sjedi za volanom svog taksija i vidljivo je koliko mu je teško savladavati osjećaje. "Ako mene pitate, Castro bi trebao umrijeti", kaže. A na pitanje treba li SAD ukinuti embargo Kubi koji je prije 50 godina uveo tadašnji američki predsjednik John F. Kennedy, i o čemu se ovih dana na poticaj lista New York Times raspravlja u SAD-u, Hernandez odgovara: "To bi bilo dobro za ljude." Ali onda dodaje rečenicu koja oslikava cijelu dilemu izraženu u raspravi o ukidanju sankcija: ako se sankcije ukinu, to će doduše ljudima dati ono što trebaju za preživljavanje, "dovoljno za jesti i piti, ali ne i slobodu".

Profesor Jaime Suchlicki s Instituta za Kubu i Kubansko-američkih studija na Sveučilištu Miami postavlja teške uvjete za ukidanje sankcija. On smatra da Kubanci najprije moraju pustiti na slobodu Alana Grossa. Taj američki humanitarac je već pet godina u kubanskom zatvoru. "Osim toga, trebali bi otvoriti internet, kako bi svi Kubanci dobili pristup informacijama. Trebali bi otvoriti i gospodarstvo, dopustiti političke stranke, poštovati ljudska prava i dopustiti slobodu mišljenja", kaže profesor Suchlicki. Tako dugo dok se to ne dogodi, ovaj ugledni politolog kubanskog podrijetla ne vidi razloga za promjenu američke politike.

Nema promjena zbog sankcija

Arian Rodriguez radi u baru na plaži u Miamiju. Prije šest godina je zajedno sa svojom majkom odselio iz Kube u Miami. Ostatak obitelj je s očuhom ostao. Očuh je borac za ljudska prava, pet je godina proveo u zatvoru. Obitelj je represije Castrovog režima osjetila na vlastitoj koži. No Arian kaže: "Jedini koji pate zbog sankcija su Kubanci. Sankcije postoje već toliko mnogo godina, one nisu donijele promjene, dakle koja je njihova svrha?" I 50 godina kasnije na vlasti su još uvijek braća Castro.

Prema Arianovom mišljenju, postoji još jedan razlog za ukidanje sankcija: "Kubanska vlada tada ne bi više imala izgovor za lošu gospodarsku situaciju." On ističe da većina mladih Kubanaca dijeli njegovo mišljenje, ali da su stariji uglavnom za zadržavanje sankcija. Zadnja ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju Arianove procjene. Ona pokazuju da među Amerikancima, a u međuvremenu i Kubancima u egzilu, raste potpora za ukidanje embarga.

"Ja sam Amerikanka"

Nedaleko od Arianovog bara sobarice Mimi Franco i Mary Costa uživaju u pauzi. One nemaju pojma o najnovijoj raspravi. Mimi ne zna mnogo o domovini svojih predaka: "Ja ništa ne znam o Kubi. Ja sam Amerikanka, ovdje sam rođena i odrasla." Mary potječe iz Meksika, ali joj je dečko Kubanac. On je prije dvije godine došao u SAD. "Kada dođu ovdje, više ništa ne žele čuti o Kubi", kaže Mary. Priča kako joj je on rekao da na Kubi ima određenih promjena, da se sada smije imati privatno vlasništvo te da je lakše putovati u inozemstvo. "No ljudi ne vjeruju u promjene, oni ne vjeruju Fidelu i Raulu Castru."

Ana Quintana iz konzervativne Zaklade Heritage iz Washingtona dijeli to mišljenje. Ona smatra da su promjene na Kubi samo kozmetika, prije svega zbog sankcija i niske cijene nafte, koja sve više otežava jedinom kubanskom savezniku Venezueli da Kubu opskrbljuje jeftinom naftom. Ana Quintana drži da se američka politika prema Kubi i dalje mora "orijentirati prema ljudskim pravima", pod motom: "Slobodna trgovina samo sa slobodnim ljudima."

Ukinuti embargo!

No John Hemingway, unuk poznatog pisca Ernesta Hemingwaya, podsjeća da SAD trguje i s Kinom i Saudijskom Arabijom. "Nakon više od 50 godina došlo je vrijeme za ukidanje trgovinskog embarga i prihvaćanje činjenice da obje zemlje postoje i svoje poslove uređuju na različite načine", ističe Hemingway u razgovoru za Deutsche Welle. On osjeća povezanost s Kubom, koju je posjetio prije dvije godine, jednako kao i 19-godišnji Javier Gonzales, student iz Miamija.

Uvjeti u kojima ljudi na Kubi žive su loši, priča Javier i objašnjava: "Oni nemaju dovoljno prostora za stanovanje, nemaju hranu kao mi, voda nije čista, donose ju s rijeke. Nemaju televizor ili DVD i jako su bili iznenađeni kada su vidjeli moj mobitel." Za razliku od mnogih svojih vršnjaka koji su podrijetlom s Kube, Javier se još uvijek osjeća kao "Kubanac u Americi". On želi ukidanje sankcija, bez obzira na to što je teško izaći na kraj s braćom Castro.

Javier radi kao dobrovoljac na Sajmu knjiga u Miamiju. Zajedno s grupicom prijatelja Kube sjedi u publici na predstavljanju nove kubanske literature. Ondje svoju najnoviju knjigu "Povijest revolucionarne Kube" predstavlja i Louis Martinez-Fernandez.

Nema rasprodaje Kube

Martinez-Fernandez smatra da je rasprava o ukidanju sankcija koju je potaknuo američki list New York Times "prilično površna". Nije dovoljno reći da bi Obama to mogao učiniti jer ionako više ne može kandidirati na predsjedničkim izborima, pa se ne mora bojati pada podrške birača, kaže Martinez-Fernandez. I dodaje: "Ima puno stvari koje bi on prije trebao učiniti, a koje su manje kontroverzne."

A ono što kubanski pisac u svakom slučaju želi spriječiti je da američki ulagači preplave Kubu te da "američki kapitalizam na agresivan način preuzme kubansko gospodarstvo". Najbolje bi bilo, smatra Martinez-Fernandez, kada bi Raul Castro i Obamina vlada postigli sporazum kojim bi se također jamčila i demokracija. No najvažnije je, zaključuje književnik, "da Kuba ne bude prodana SAD-u".