Kruh sv. Ante za gladne

Za Petra Dragičevića, magistra ekonomije iz Sarajeva, Božić je, kako su ga još "njegovi stari” naučili, uvijek bio obiteljski blagdan vjere i nade. Danas, u osmom desetljeću svoga života, za blagdane je sam. Supruga mu je umrla prije nekoliko godina, a kćerka više ne živi u Sarajevu.

"Vjeru i nadu ipak nikada nisam gubio, a Božić za mene znači da uživamo s Bogom u duši, da nam da zdravlje i sreću. Uz Boga nikad nisam sam”, kaže Petar za Deutsche Welle, nakon što je objedovao u blagovaonici Kruha sv. Ante, pučkoj kuhinji sarajevskih franjevaca. On je jedan od više od 1.000 korisnika jedne od tri pučke kuhinje Kruha sv. Ante, humanitarno-karitativne organizacije u BiH.

"Kruh sv. Ante nastao je iz ideje da ono što propovijedamo kao redovnici i ono što govorimo kao ljudi moramo isto tako učiniti i kroz djela”, kaže ravnatelj organizacije fra Joso Oršolić. Pojašnjava da je Franjevačka provincija Bosna Srebrena Kruh sv. Ante utemeljila kao bratovštinu još 1894. godine, da su se od samoga početka bavili humanitarnim radom, premda to nije tako shvaćeno, pa je njihov rad bio i zabranjivan između dva svjetska rata i poslije 2. svjetskog rata.

Aktivnosti organizacije posebno su intenzivirane tijekom i nakon rata u BiH od 1992. do 1995. godine. "Kruh sv. Ante kreće da pomogne onima koji su ostali bez doma, bez ognjišta, odnosno izbjeglicama, raseljenima, prognanima, a onda nakon rata počinje se razvijati u smislu projekata i to najprije u projektu pučke kuhinje, kao jednom od najvažnijih projekata”, kaže fra Oršolić za DW i naglašava: "Mi se vodimo duhom i djelima milosrđa, znači najprije ono - gladna nahraniti, kao što je to činio i sam sv. Anto. On nije samo propovijedao riječ Božju, odnosno samo propovijedao vjeru, ufanje i ljubav, nego je također i sam svojim rukama skupljao pomoć i dijelio najsiromašnijima.”

Situacija teška, ljudi nemaju

"Mi smo posebno razvili pučke kuhinje i trenutno ih imamo tri - dvije u Sarajevu i jednu u Varešu. Vjerojatno će, kakva je situacija u domovini BiH, biti potrebe da se možda, danas-sutra, otvori pučka kuhinja i u Srebrenici, gdje sam i župnik, ili u nekim drugim gradovima, već kako situacija bude zahtijevala”, kaže fra Oršolić.

Mara Medić u kuhinji na sarajevskoj Grbavici radi već 16 godina. Stekla je uvjete za mirovinu ali, kako kaže, vuče je da nastavi raditi jer se srodila s ljudima, korisnicima pučke kuhinje Kruha sv. Ante.

"Nemaju ljudi, teška je situacija”, priča Marija. Mnogi korisnici žive sami, ili u lošim, hladnim stanovima, pa nakon objeda, dodaje, "često ostanu sjediti u blagovaonici, pričaju, druže se”. "Mi im onda znamo skuhati i kavu”, veli Marija.

Premda nema jasnih statističkih pokazatelja, broj gladnih u BiH sve je veći uslijed teškog gospodarskog stanja u državi, visoke stope nezaposlenosti i vrlo niske kupovne moći većine stanovnika. Samo na popisima javnih ili pučkih kuhinja na području Kantona Sarajevo nalazi se skoro 4.000 ljudi, a situacija nije ništa bolja ni u ostalim dijelovima zemlje.

Lijepa riječ i topao obrok

"Teško je, teška je situacija u državi i mnogo je ljudi u našoj kuhinji. Ponekad traže i po dva-tri tanjura jela. Znajući da su mnogi od njih i beskućnici, da im je to jedino što će jesti toga dana, damo im, ne ograničavamo ih”, kaže Marija Medić. "Teško je kad vam kažu da prije sutrašnjeg dana nemaju više što jesti. Stoga uvijek malo više skuhamo, da se bar kod nas najedu.”

Marija kaže da problem nije samo u činjenici da mnogi nemaju hrane, već i u činjenici da sustav to ne prepoznaje, pa korisnici često dođu i žale se kako za određeni lijek, terapiju za dijabetes, visok tlak ili bolesno srce, nemaju možda pola marke, a lijek moraju imati. "Onda ‘uskočimo', damo im od sebe. Gdje ćeš dozvoliti da mu tu ne pomogneš? Nas tri (kuharice) tako skupimo, po 5, 10 maraka, da im pomognemo”, kaže Marija.

Dosta je i onih koji do kuhinje ne mogu ni doći, zbog starosti ili bolesti, pa im Kruh sv. Ante, prema riječima fra Oršolića, jelo dostavi na kućnu adresu. Na području Sarajeva, kaže on, dnevno se preveze 30-40 objeda.

Pomoć iz donacija

"Hrana je, uglavnom, ono što imamo, što prikupljamo i što dobijemo od raznih donatora, kao i kroz naše druge projekte. Sve ono što primamo od donatora, uz pomoć Božju i od dobrote ljudi, dijelimo svojim korisnicima”, kaže fra Oršolić. Osim pučke kuhinje, dodaje on, Kruh sv. Ante aktivno radi i na brojnim drugim humanitarno-karitativnim projektima, pa tako u svom studentskom domu u Sarajevu osigurava smještaj za 130 studenata iz BiH, Hrvatske i Srbije, te stipendira 75 studenata.

Za slabo pokretne i bolesne, naročito djecu i starije, osigurana je kućna njega i pomoć fizioterapeuta. Bosanski franjevci pomažu i rad nekoliko vrtića i centara za djecu u BiH, vode nekoliko zajednica za odvikavanje od ovisnosti, te provode aktivnosti na volontiranju starijih osoba, tzv. ‘60+', odnosno organiziraju vitalne starije osobe da pomažu starijima u potrebi.

"Imamo desetak projekata koje radimo sami ili u suradnji s drugima. Svoje projekte razvijamo uz pomoć donatora i naših župa, te uz pomoć prikupljenu u našim podružnicama u Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj i Australiji”, kaže fra Oršolić.

Naglašava da kroz aktivnosti Kruha sv. Ante žele osjetiti "potrebe ljudi, građana naše domovine BiH, i da zajednički nastojimo pomoći svim ljudima koji su u potrebi”. "To je i naša misao vodilja - pomoć iz prve ruke, Kruh sv. Ante pomaže svakom čovjeku u potrebi i u svim našim projektima obuhvaćeni su ljudi bez obzira na vjeru, naciju, boju kože”, kaže fra Oršolić i zaključuje: "Na prvom mjestu nam je da u svakom čovjeku gledamo sliku Božju i da svakom čovjeku pomognemo onako kako najbolje možemo i kako najbolje znamo, prema ideji i sv. Ante i sv. Franje.”

Vejsilove nade

Dokaz takve ideje i misije Kruha sv. Ante je i Vejsil Karić iz Ilijaša kod Sarajeva. "Da nije obroka iz Kruha sv. Ante skapali bismo od gladi. Sve što mi treba, oni mi daju - (kuharice) Marija, Jela i Franka. Ovdje se uvijek može obratiti za pomoć, a od države nemamo ništa”, kaže za Deutsche Welle Vejsil, koji u Ilijašu, u kući bez električne energije, živi sa suprugom i četvero malodobne djece.

Sjetno veli da mu život nije težak, već pretežak. Ponavlja da od države nema ništa, da je od općine tražio dječji doplatak, koji u Kantonu Sarajevu iznosi 33 KM (17 eura) mjesečno po djetetu. Rekli su mu, tvrdi on, da mu doplatak ne treba, jer ima obrok u pučkoj kuhinji, da ne može imati oboje.

"Ni sam ne znam kako uspijem pregurati dan za danom. Sam Bog zna. Djeca danas hoće jesti 3-4 puta, a ja im to ne mogu pružiti. Posla nema, primanja nema. Dobiješ jedan obrok i Allahimanet (zbogom)”, jada se Vejsil. Opterećen svojim jadom, ipak svojim dobročiniteljima i svima koji slave želi sretan Božić, nada se da će svima donijeti dobroga. Nada se, ali bolju budućnost, kaže, ne vidi, a kad bi mogao, išao bi bilo gdje u potrazi za boljim.