Kruh sa sedam kora i puno duše

Na festivalu Stamp održanom proteklog vikenda po drugi put predstavilo se 2.000 umjetnika iz cijeloga svijeta. Moglo se vidjeti malo vozilo na tri kotača kako se probija kroz publiku. Na njegovom krovu bio je bend koji se sastojao od samo jednog čovjeka s lutkom na ruci. Ona je predstavljala cirkuskog direktora usred minijaturne cirkuske arene. Circumloqui je ove godine prvi put na europskoj turneji, ispričao nam je Španjolac Miquel, muzičar iz cirkuskog dueta. On živi od ulične umjetnosti i kaže: "To je teško, ali 'cool'  zanimanje".

Jedva stotinjak metara dalje svira njemački bend "Franz Bieberkopf" - sedam studenata čiji je zajednički hobi glazba. Jezgra grupe se poznaje još od školskih dana, kao Christoph i Dominik. "Ovako možeš jednostavno izaći na cestu i svirati, to je super" - tako objašnjavaju svoju motivaciju. Osim toga, kako su studenti, treba im uvijek "malo love" za gorivo. Spavaju prilikom svojih turneja uglavnom kod prijatelja, nekad i u automobilu, a nekad i pitaju ljude na cesti ili stave na kofer natpis: tražimo mjesto za spavanje i uglavnom nailaze na pozitivan odjek.

Honorar "iz šešira"

Argentincu Maurangasu nije dovoljno da mu publika samo plješće. Taj žongler i klaun uvijek izvuče nekoga iz publike i uključi ga u svoj šou. "Ovdje imate mogućnost sudjelovati u predstavi. Mislim da je u tome tajna uličnog kazališta", kaže.

No, to se očito ne sviđa ljudima svih nacionalnosti, upućuje jedan kanadski umjetnik. Neki ljudi su sramežljiviji od drugih. Nijemci, kaže, nisu sramežljivi, aliu Makedoniji, na primjer, puno ljudi se skuplja i gleda, ali kada ih pokušaš uključiti u šou - pobjegnu glavom bez obzira.

U Hamburgu nitko ne bježi, ni onda kada Argentinac Maurangas pruža svoj šešir prema publici. Za njega su ovi prihodi više od dodatne zarade iako i on, kao i mnogi drugi njegovi kolege, ima i drugih poslova.

I na Stamp festivalu je honorar umjetnika samo ono što završi u njihovom šeširu, no postoje i festivali ulične umjetnosti na kojima se sudionicima plaćaju pravi honorari. "To nema veze s prosjačenjem i milostinjom. Radi se o ljudima koji to rade profesionalno, jako su dobri i teško rade da bi to bili. Zato nam je cilj u dogledno vrijeme financijski tako dobro stajati da im možemo platiti 'gaže'. Ima festivala na kojima se samo nastupa 'za šešir', ali ima ih i na kojima se dobija honorar", objašnjava Marc Andre Klotz iz hamburške udruge Buskers koja zajedno s udrugom altonale GmbH organizira Stamp festival.

"Zločinci iz uvjerenja"

Većina uličnih umjetnika su "zločinci iz uvjerenja", šali se Klotz. Jedna od njih je i australska pjevačica Hannah Pearl. Ona radije radi na cesti jer tamo sreće različitije ljude. U barovima, kaže, čovjek uvijek ima posla s jednom starosnom grupom ljudi. A na cesti je drukčije: "Dobro je što ovako moja glazba dolazi do ljudi koji je inače ne bi čuli, ne bi je našli na internetu i ne bi je otišli slušati u neki bar".

Hannah Pearl uživa u posebnoj atmosferi koja vlada na ulici, u spontanosti, slobodi. Ali i na ulici vladaju određena pravila. Ona su u različitim zemljama različita, često se razlikuju već i u gradovima iste zemlje. Načelno svaki ulični umjetnik treba službenu dozvolu. Ne nastupaju, međutim, samo na ulici. Oni jako dobri bivaju pozvani na festivale. No, mnogi vole upravo uličnu atmosferu i za nju su spremni istrpjeti i gnjavažu s dozvolama i financijsku nesigurnost.

Autor: Janine Albrecht/ dd

Odg. ur.: S. Kobešćak