Krik za slobodom: naslijeđe pobune u Istočnoj Njemačkoj

Kakve veze ima agresija Rusije na Ukrajinu s propalom pobunom u komunističkoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) koja je počela 17. lipnja 1953. godine? Na prvi pogled ta dva događaja nemaju dodirnih točaka.

Ali se s odmakom ispod svih razlika i povijesnih okolnosti mogu nazrijeti slični motivi. Kako na strani tlačitelja, tako i na strani ljudi koji se bore za slobodu i neovisnost.

Poslije Drugog svjetskog rata su na globalnoj razini niknula dva tabora: kapitalističke demokracije i komunističke diktature. Na njihovom čelu: supersile Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. One su zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom upravo pobijedile nacističku Njemačku.

Moskva – stari i novi centar moći

No nakon vojnog uspjeha ta alijansa skovana iz nužde da se suprotstavi Adolfu Hitleru se raspala. Sovjeti su proširili svoju zonu utjecaja na veliki dio Europe, uključujući i DDR.

U to vrijeme se etablirao pojam „Hladnog rata". To se odnosilo na napet odnos između SAD-a i SSSR-a i zemalja koje su ih podržavale. Politički i ideološki jaz u Europi protezao se točno kroz Njemačku i Berlin.

Tu su se najbolje vidjele posljedice duela koji se vodio naoružavanjem i prijetnjama: dok se Zapadna Njemačka uz tržišno gospodarstvo brzo materijalno oporavila od posljedica rata, planska privreda u Istočnoj Njemačkoj vodila je nestašicama od kojih su mnogi građani bježali na Zapad.

Sovjetski tenkovi su okončali san o slobodi

Sve je eskaliralo u lipnju 1953. godine. Nakon mjestimičnih prosvjeda zbog sve lošije gospodarske situacije, frustracija se izlila širom DDR-a. Procjenjuje se da se oko milijun ljudi uključilo u pobunu, zahtijevani su slobodni izbori i ujedinjenje Njemačke. Ali taj krik za slobodom zamro je bez uspjeha.

Vlastodršci iz Moskve su tenkovima ugušili pobunu. Preko stotinu ljudi stradalo je u uličnim obračunima ili je potom osuđeno na smrt. Mnogi su bili osuđeni na višegodišnju robiju.

Slične sudbine su doživjeli i slobodarski pokreti u Mađarskoj (1956.), Čehoslovačkoj (1968.) i Poljskoj (1980.). Propadali su svi pokušaji da se oslobodi iz ralja Moskve.

Nova hrabrost kod ljudi u Istočnom bloku pojavila se tek s politikom moskovskog reformista Mihaila Gorbačova. U Njemačkoj je mirna revolucija 1989. dovela do pada Berlinskog zida i ujedinjenja godinu dana kasnije.

Kraj je došao i Sovjetskom Savezu, osnovanom 1917. godine. Među petnaest neovisnih država koje su tada nastale bila je i Ukrajina.

Zemlja, dakle, kojoj današnji ruski vlastodržac odriče pravo na postojanje te je zato pokrenuo napad na nju u veljači prošle godine, kršeći međunarodno pravo. Još 2014. je anektiran ukrajinski poluotok Krim, skoro bez ispaljenog metka, ali također protupravno.

Duel kapitalizma i socijalizma

Prije sedam desetljeća su se zapadne demokracije pod vodstvom SAD-a ustezale da podrže narodnu pobunu u DDR-u. Prevelik je bio strah od Trećeg svjetskog rata koji bi se vodio atomskim oružjem. Slično i danas brine mnoge, nakon ruske invazije na Ukrajinu.

Pa opet su se mnoge države i NATO odlučili podržati Ukrajinu koja se bori za slobodu i neovisnost – vojno, isporukama oružja, ali i politički, perspektivom članstva u EU-u. I jedno i drugo daje izgled za bolju budućnost, ali nju nitko ne može jamčiti.

Kad su u lipnju 1953. godine ljudi u Istočnoj Njemačkoj ustali protiv svoje vlasti i istovremeno protiv sovjetskih okupatora, Zapadna Njemačka je ostala samo na moralnoj podršci. Geopolitički tada i nije bilo drugih opcija. Moć odlučivanja bila je u Washingtonu i Moskvi.

Duel kapitalizma i komunizma zasnivao se na takozvanoj ravnoteži užasa – obje strane su znale da bi obje bile sasvim uništene u eventualnom nuklearnom sukobu, te ga zato nisu ni započinjale. To je situacija vojnog pata u kojoj nijedna strana nema realne izgleda za pobjedu.

Bez hrabrosti nema ni slobode

Postoje različita viđenja je li danas drukčije, u drugoj godini rata u Ukrajini. Pa opet, zapadna zajednica država nije oklijevala ni trena da oružjem podrži Ukrajinu u oslobodilačkoj borbi protiv agresora, kao i da organizira prihvat izbjeglica.

Pretpostavke su doduše drukčije nego u doba kad je Europa politički i gospodarski bila podijeljena na Istok i Zapad. Komunističke diktature su prošlost. Desetljećima poslije suzbijenih pobuna u Istočnoj Njemačkoj i drugim zemljama te su diktature prevladane mirnim putem uz pomoć slobodoljubivih ljudi.

No pobuna iz lipnja 1953., unatoč neuspjehu, ima važno mjesto u povijesti kao uzor za kasnije pokušaje da se postane ili ostane slobodan i neovisan. Sedamdeset godina kasnije se ujedinjena Njemačka, uz brojne manifestacije i izložbe, sjeća tragičnog kraja pobune, ali prije svega hrabrosti ljudi.

Logično je pri tome gledati na Ukrajinu, gdje upravo traje borba za slobodu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu