Krijumčar ljudi iz Afganistana: „Mi ne radimo ništa loše“

"Brate, krijumčarenje ljudi postoji od kako su prvi put povučene granice. I sve dok postoje granice, posao će se nastaviti“, kaže nam Baver, 32-godišnji krijumčar koji radi na granici između Irana i Turske. Ne želi da se sastane uživo, zato razgovaramo preko Whatsappa i Baver, da bi zaštitio identitet, koristi mobilni telefon jednog svog poznanika.

Baver kaže da je na prilično visokom položaju u svojoj organizaciji - on je zadužen za prebacivanje izbjeglica u „sigurnu zonu" oko turskoga grada Vana u istočnoj Anatoliji. „Već sam preveo tisuće ljudi preko granice", kaže Baver ponosno. Ali ne želi nam odati na kojem mjestu prelazi granicu između Irana i Turske. To bi moglo dovesti do sloma čitave mreže krijumčara, koja navodno operira u Afganistanu, Pakistanu, Iranu, Turskoj, a čak i u Europi.

Policija za vratom

Baver zvuči nervozno i užurbano: „Moram paziti da me ne prati policija." On i njegove kolege imaju razloga za strah, jer policija u Vanu i okolini pridaje sve više pozornosti krijumčarenju, posebno od kako su u Afganistanu talibani ponovo došli na vlast. Od početka godine pokrenuti su sudski postupci protiv 920 krijumčara.

Za Bavera ljudi koje prebacuje preko granice su njegovi „gosti“. Krijumčari imaju svoj žargon kojim navodno otežavaju posao policiji. A uz to i koriste aplikacije za razgovor poput Whatsappa i Telegrama, koje je teže pratiti.

Krijumčarenje bez granica

Iz Afganistana već godinama odlaze izbjeglice i posao krijumčara cvjeta. Honorar za prebacivanje migranta iz Afganistana za Istanbul je 1.500 dolara. Cijene su porasle od povratka talibana, između ostalog i zato što su turske granice bolje čuvane.

Izbjeglice iz Afganistana moraju prijeći dug put da bi uopće stigle do Baverovog područja na turskoj granici. On nam kaže da se organizacije za krijumčarenje sastoje od tisuća ljudi iz raznih zemalja.

U svakoj zemlji – Afganistanu, Pakistanu, Iranu i Turskoj – postoje takozvani garanti. To su posrednici koji preuzimaju cijeli honorar koji plaćaju izbjeglice i zatim isplaćuju pojedinačne krijumčare po završetku njihove etape. Za to se koristi Havala, neformalni sustav za plaćanje popularan u islamskom svijetu, kojim se zaobilaze tradicionalne banke.

Dalek put do Turske

Prva etapa: Kada se skupi grupa od 30 do 40 ljudi, prevoze ih iz Kabula do granice s Pakistanom. Krijumčari uglavnom izbjegavaju put do iranske granice, jer je ta ruta izuzetno opasna.

Na granici sa Pakistanom migrante preuzimaju krijumčari iz pogranične regije Beludžistana. Kada stignu u Pakistan počinje sljedeća etapa, dug i težak put do iranske granice, na kojoj posao dijele nekih tri ili četiri krijumčara. Cilj je da se migranti dovedu na unaprijed dogovorenu „nultu točku“ na iranskoj granici.

Kada prijeđu granicu krijumčari ih skupljaju s različitih lokacija u pograničnom području Irana i voze za Teheran. Odatle ih stavljaju u autobuse i prevoze do gradova Maku i Koj u zapadnom Iranu. Izbjeglice zatim dospijevaju u sela na granici s Turskom. Krijumčari u toj regiji imaju odlične veze s iranskom policijom.

„Uvijek će biti krijumčarenja ljudi"

A onda, posljednji korak: u skupinama od 40 do 50 ljudi Afganistanci se prebacuju jednom od ukupno pet tajnih ruta na turski teritorij. Put počinje u sumrak i uglavnom je gotov do zore, kada migranti stignu do Dogubajazita, Čaldirana, Ozalpa i Saraja. Za to je već nadležan Baver.

U razgovoru za Deutsche Welle kaže da ne razumije zašto je njegov posao protuzakonit. Njegovo je gledište da krijumčari pomažu ljudima kojima je život ugrožen. Ali ne želi otkriti koliko zarađuje od svog posla.

„Mi ne radimo ništa loše. Ne krijumčarimo droge ni oružje. Ovo što mi radimo je kao kotač koji će se zauvijek okretati. Uvijek će biti krijumčarenja ljudi. Ako to ne radimo mi, uvijek će to raditi netko drugi. To su i naši djedovi radili, a nastavit će naša djeca", kaže nam Baver.