Kralju abdiciraj!

Tako je to u životu. Dva dana nakon što se rukovala s premijerkom Liz Truss, u konačnom činu kao šefica države i majka nacije kraljica je nestala. To je bez sumnje tužan trenutak za mnoge, ali bi to također mogla biti i šansa za Ujedinjeno Kraljevstvo.

Ne mogu a da se ne sjetim vremena kada je umrla jedna druga značajna kraljevska ličnost. Ne, ne kraljičin muž Philip nego Diana. Kao i kraljica, Diana je umrla ubrzo nakon promjene vlasti u Britaniji. Jedina razlika je bila u tome što je Diana bila osoba okrenuta budućnosti, kao i tadašnji premijer Tony Blair (mada nisam bio obožavatelj ni nje, ni njega).

Kraljica Elizabeta je, s druge strane, više ličila na neki ukras s patinom. Isto vrijedi i za ostatak kraljevske obitelji i njihovu vladajuću, konzervativnu klasu.

Oni su čuvari politike i društva iz prošlosti, koji nas, svojim portretima na novčićima, poštanskim markama ili pakovanjima keksa i čaja, stalno podsjećaju na to da smo mi njihovi podanici, nisko rangirani u potpuno nedemokratskoj hijerarhiji.

Ali vremena su se promijenila, pa bi trebali i oni.

Kuća nevoljnih monarha

Princ, sada kralj, Charles je čekao cijeli svoj život, sve do mirovine moglo bi se reći, da bi sjeo na prijestolje. Ako Charles bude ikada krunisan, morao bi imati osjećaj da neće služiti dugo.

Zaista, ako se bilo što od njegovog ponašanja u proteklih 35 godina može uzeti kao dokaz, rekao bih da je posljednja stvar koju želi postati kralj. A i njegova supruga Camilla se nije baš jako otimala za posao kraljice supruge.

No, izražavanje mišljenja nije kraljevska stvar, i zar nije i sam Charles u posljednje vrijeme nije bio prisiljen naučiti tu lekciju? U lipnju je kritiziran jer je navodno planove vlade da pošalje migrante u Ruandu opisao  kao „grozne".

Čini se da je Charles manje sin svoje majke nego što to nalaže nasljedna linija. I to možda nije loše. Charles bi mogao predati uzde svom najstarijem sinu Williamu. Na kraju krajeva on je kralj i trebalo bi moći učiniti što ga je volja.

Williama je teže procijeniti. Usprkos svim prethodnim antipatijama prema kraljevskim pravilima i zlu u medijima, princ William i njegova supruga Catherine, vojvotkinja od Cornwalla i Cambridgea, postali su oličenje moderne kraljevske obitelji. Barem izvana.

Za razliku od svog brata Harryja i supruge Meghan koji žive u raju povlaštenih u SAD-u i njihovog osramoćenog ujaka princa Andrewa, Vilijam je poduzeo odlučne korake ka prijestolju. Samo nekoliko dana prije kraljičine smrti, William and Kate su rekli da će se preseliti kako bi joj bili bliže.

Dakle, Charles bi mogao abdicirati i sve prepusti Williamu i Kate. Međutim, još bolje bi bilo da se na cijelu tu priču stavi katanac.

Vječiti sluge

Kraljica je bila pokrovitelj moje srednje škole, osnovane 1856. na čijem pročelju na latinskom piše - non sibi sed omnibus (ne za jednog, nego za sve). Teška laž koja važi i za kraljevsku instituciju.

Mislim da je samo jednom posjetila školu, u godini mog rođenja (1974), i nikada nakon toga se više nije pojavila. Ali ipak smo joj slali rođendanske čestitke: sitna djela nesvjesne dužnosti.

I danas čujemo kako ljudi na ulicama hvale „nesebičnog slugu naroda" pritom misleći kako na neku konkretnu osobu iz kraljevske obitelji tako i na cijelu obitelj koja čine „vezivne tkivo" nacije. Ali ja to ne osjećam tako.

Onog ljeta kada je umrla Diana otišao sam do Kensingtonske palače gdje je živjela, jednostavno da promatram što se događa. Palača je ionako bila preko puta prodavaonice muške odjeće mojih roditelja. Naletio sam na dva stara prijatelja iz škole koji su doputovali specijalno za tu priliku. Jedan od njih je Michael iz južne Azije i ja sam ga pitao: „Zašto si došao ovamo s cvijećem? Zašto odaješ počast ljudima koji su podjarmili tvoje?" Obojica su mi uzvratili pogled kao da sam najgori čovjek na svijetu. Razgovor je tu prestao i više nikada nismo pričali o tome.

Još uvijek ne vodimo takve razgovore, jer mi smo podanici monarhije, naše je da šutimo i da slušamo.

Ja imam sreće što sam sada u Njemačkoj gdje se o tome može govoriti, ali čak i ovdje je pametno biti oprezan. Nijemci vole kraljicu kao da je bila njihova. Ali oni nikada nisu živjeli pod njom kao ja i mnogi drugi koji i dalje žive tamo. Moj tata je živio „pod njom" u kolonijalnoj Keniji... Ali čak ni on ne želi pričati o tome.

Sve to je tragedija za demokratsku uniju naroda kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo. Ali - sada je prava prilika za promjenu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu