Krađa djece u ime socijalizma

Daniela Lehmann i dvadeset godina nakon ujedinjenja, traži svog brata. O njegovoj sudbini ne zna mnogo i jedino zna da su ga tada, kada se 1969. rodio u tadašnjem DDR-u, nazvali Rene. "Od najranijeg djetinjstva znam da on postoji. I otkako to znam, on živi i u mom srcu. Od uvijek sam ga tražila, uvijek sam razgovarala s njim u mojim mislima. Za mene je on uvijek tu, u mom srcu."

Njezina majka, majka Renea (koji se danas zove tko zna kako), Regina Vaupel svjedoči kako je to bilo. Naizgled, to nije bila nikakva politička stvar, nego takozvana "skrb" nadležnog istočnonjemačkog ureda za "dobrobit" djeteta, gdje su tražili od majke kojoj je tada bilo tek dvadeset godina, da dopusti da njeno drugo dijete usvoji neka druga obitelj. "Kada vam svaki dan govore: vi znate da nemate stan, nema mjesta u vrtiću, nemate ništa, biti će vam teško s jadnom djecom. Onda se sami zateknete u situaciji da pomislite, ne, naravno, to ne želim učiniti svom djetetu."

"Preporuka koja se ne odbija"

Ured za dječju skrb bivšeg DDR-a imao je goleme ovlasti - i veze sa samim vrhom komunističke države. Zaštitnica Ureda bila je Margot Honecker, supruga socijalističkog vođe. Majke koje su previše dugo oklijevale dati svoje dijete u ruke državnog ureda, sasvim su jasno mogle doživjeti da taj "Ured za skrb" ima i posve drugo lice. Majka nestalog Renea, Regina Vaupel: "Jednog dana na vratima stoje dva muškarca i kažu vam, razmjerno službeno, što od vas hoće. I onda slijedi rečenica: mi imamo metoda i načina da stvari funkcioniraju kako mi hoćemo. I na kraju su dodali: pa imate drugo dijete."

Drugim riječima: ako odbijete, onda vi prkosite socijalističkoj instituciji - i dobro znate, gdje takvi završavaju, a ako ste u zatvoru, onda možemo raditi što hoćemo i s jednim i s drugim djetetom. Malo koja majka na to neće popustiti, ali dokument kojeg je potpisala, krije osobitu zamku. Katrin Behr, koja je i sama bila žrtva prisilne adaptacije: "Mama je potpisala iz straha, ali problem je da u dokumentu piše kako se potpuno odrekla svog djeteta. Ne piše, zašto i naravno da nigdje ne stoji niti je netko iz Ureda napisao, da je dijete oduzeto zato jer su majku ucijenili."

Zameteni tragovi između djeteta i roditelja

Gotovo apsurdno zvuči da se i u sadašnjoj Njemačkoj poštuje tajna podataka koju su htjeli sakriti u istočnonjemačkom Uredu za skrb djece. Katrin Behr je pokrenula stranicu na internetu kako bi našla svoje prave roditelje. U međuvremenu se na stotine djece i roditelja upustilo u potragu jedni za drugima preko njezine stranice.

Jer, postupak oduzimanja djece je bio itekako političke prirode - i u ime takozvane socijalističke domovine. Iako su samohrane majke bile lak plijen za Ured za dječju skrb, on je smjesta reagirao i ako je jedan od roditelja učinio nešto što nije bilo po volji komunističkoj vladi. Pogotovo ako je pobjegao na zapad, a dijete - na primjer, ostavio kod bake i djeda "dok ne nađu posao" u Zapadnoj Njemačkoj. Umjesto toga, po dijete su došli iz Ureda, koji se čak i hvalio tom praksom u filmskom žurnalu iz 1961. godine: "Roditelji su ih ostavili u svojoj izdaji naše republike. Naša država će im sada zamijeniti i majku i oca."

Na usvajanje ili...

Neka djeca su bila davana na usvajanje "podobnim" obiteljima da ih odgajaju u pravom, socijalističkom duhu. Mališani koji su pak pokazivali "osobitosti u razmišljanjima i ponašanjima" - kako se izrazio Eberhard Mannschatz, jedan od čelnika istočnonjemačkog Ureda za dječju skrb - za njih su postojala i druga sredstva: smještaj u jedan od 474 državnih dječjih domova među kojima je bilo 38 domova za "specijalnu" djecu i 32 "Omladinske radionice". Slučajevima zlostavljanja i nasilja u tim domovima se i danas bave njemački sudovi - i što je takvim mališanima bilo najgore: tata i mama uopće nisu mogli znati gdje se oni nalaze. Mnogi to ne znaju ni danas.

Autor: Oliver Glasenapp (aš)

Odg. ur.: Marijana Ljubičić