Kočnica visine stanarina – ništa ne koči

Stan nije obnovljen, tek nužno i loše obojen. Posrednik je ipak oduševljen: "Ne možete biti bliže centru!" A ni Rajna nije daleko ovdje u Düsseldorf-Oberkasselu, možete tamo trčati svaku večer. Ali stan nije jeftin: 1.500 eura mjesečno, bez režija za tek 80 kvadrata. Time nedvojbeno krši ograničenje stanarine koja vrijedi za Düsseldorf. Ona propisuje kako se "lokalna usporedna stanarina" može premašiti za najviše deset posto. Stan bi zapravo trebao koštati gotovo 400 eura manje. 

Kontrola najamnine, uvedena 2015. godine, očito je uglavnom neučinkovita. „Stari“ stanari još možda mogu pred sudom osporiti velika povećanja stanarina, ali to vlasnici uvelike nadoknađuju kod ponude stana novim stanarima – i to bez posljedica: ako je nekome skupo, ima mnogo drugih koji traže stan. I posrednik nam sliježe ramenima kad spomenemo zakonsko ograničenje: "Ta cijena je još normalna, da vidite tek druge ponude."

Tko to nadzire?

Martin Peters s portala Freiburg Rental Monitor promatra oglase pomoću posebnog softvera. Iz mnogih čimbenika izračunava je li naplaćena najamnina dopuštena i zastrašen je onim što vidi svaki dan. Jer teško da se itko osvrće na ograničenje visine stanarine. "Već i zato što nitko od gradskih službi niti ne gleda što je na tržištu. Ne postoji autoritet koji to provjerava", kaže Peters. Istom metodom smo provjerili i ponudu stanova u Düsseldorfu: dobra četvrtina oglasa krši ograničenje najamnine.

Problem jest što niti mnogi stanari ne znaju ništa o nekakvoj granici. Felicitas Sommer s Tehničkog sveučilišta u Münchenu je anketirala 10.000 stanara u istraživanju s LMU München, a osim što mnogi ne znaju, samo 2,4 posto ispitanih je spremno suočiti se sa stanodavcem. Jer to znači da se nešto mora poduzeti i po potrebi ići na sud, što mnogi zaziru. Istraživačima su odgovorili kako se ne žele sukobljavati sa vlasnikom stana ili ih je strah da će im otkazati stan. Sommerin zaključak: "Način kako je trenutno osmišljena kontrola najamnine, ona ne funkcionira i stoga je smokvin list."

„Ne može država sve!"

Bi li državne institucije trebale automatski reagirati kako bi proveo zakon? U njemačkom ministarstvu graditeljstva o tome ne žele ništa znati. Nadležna ministrica Klara Geywitz ukazuje kako se može ići na sud ako se krši zakon. "Ali naravno da nemamo državu koja bi bila dadilja i koja se miješa u ugovorne odnose između dvije privatne osobe." Njemačko udruženje stanara to vidi drugačije. Predsjednik Lukas Siebenkotten kaže: "Također vjerujem da bi se ljudi trebali sami brinuti za svoja prava. Ali ako to ne učine jer se boje ili su zabrinuti, onda mislim da država definitivno treba intervenirati."

Zapravo, postoje neki gradovi koji i sami nešto čine. Na primjer Frankfurt: kada građani prijave prekomjerne najamnine, grad ide na sud za njih. Ali tu se čak ne pozivaju na ograničenje stanarina koja dozvoljava najviše 10% povećanja, nego na kazneni trgovački zakon: neopravdano poskupljenje za 20% može značiti globu vlasniku stana, kod 50% ili čak više je već krivično djelo lihvarenja – za što je moguća i zatvorska kazna. Slično je u Freiburgu: ovdje grad čak automatski postaje aktivan za građane i obraća se stanodavcima za koje se sumnja da ignoriraju zakone. Grad je također već podigao tužbu i za lihvarenje kod iznajmljivanja stana, ali postupak je na kraju prekinut. Jer lihvarstvo znači kako je trgovac, dakle stanodavac svjesno zlouporabio nevolju u kojoj se našao kupac, dakle stanar – a to je teško dokazati. Čak i u ovoj nestašici stanova.