Kosovo pet godina poslije
9. lipnja 2004“Kosovo ide prema Europi" - te riječi bivšeg šefa civilne uprave Ujedinjenih naroda Mihaela Steinera izražavaju, doduše, trajno opredjeljenje kosovskih Albanaca, ali na tom je putu još uvijek velik broj prepreka. Osim toga, i dalje nije jasno kojim bi se tempom i u kojem obliku trebalo ići tim putem. Hoće li u Europu neovisno Kosovo, djelomično neovisno Kosovo, Kosovo u sastavu Srbije i Crne Gore, Kosovo pod protektoratom Europske unije ili UN-a ili će se pak raditi o nekom petom rješenju. Svi se ti prijedlozi vrte po međunarodnim krugovima, no konačnog odgovora i dalje nema.
Za sada postoje samo želje jedne, druge ili treće strane. Albanci žele neovisnost, Srbi žele Kosovo unutar Srbije a međunarodna zajednica želi mir i što je moguće manje problema. Predsjednik Kosova Ibrahim Rugova smatra: "Neovisnost je hitna i nužna. Svi su shvatili da je neovisnost Kosova neminovna."
Ipak, u međunarodnim krugovima do danas još nitko nije jasno i glasno rekao da će Kosovo biti neovisno. Jedino je jasno rečeno da nasilje, poput onog u ožujku, kada je ubijeno 19 i ranjeno više od 900 ljudi, neće doprinjeti ostvarivanju tog cilja.
Naravno, srpska strana ima potpuno oprečno mišljenje. Za nju je sve prihvatljivo osim neovisnosti, rekao je svojedobno bivši srbijanski premijer Zoran Živković: "Pitanje statusa Kosova treba riješiti tako da to ne izazove još veće probleme, a to znači da rješenje nije neovisnost".
Vlada Srbije je u međuvremenu promijenjena, ali ne i stavovi Beograda. Prije tri mjeseca Parlament je usvojio plan kojim se predviđa decentralizacija Kosova i autonomija Srba. Premijer Vojislav Koštunica je to obrazložio riječima: "Pitanje vlasti treba riješiti kroz decentralizaciju i okupljanje Srba tamo gdje žive. Netko će reći da time dio Srba ostaje izvan tih teritorija, ali slično je stanje i u Bosni i Hercegovini, gdje je dio Srba ostao izvan Republike Srpske".
Srpski model o autonomiji Srba unutar autonomije je složen, ali je zato njegov smjer jednostavan: Beograd neće prihvatiti neko drugo rješenje, sve dok Vijeće sigurnosti UN-a ne odluči drugačije.
Prije pet godina Miloševićevi su izaslanici u Kumanovu potpisali kapitulaciju i povlačenje svih oružanih snaga s Kosova. Dan kasnije, 10. lipnja 1999., Vijeće sigurnosti UN-a je donijelo Rezoluciju 1244 koja je i danas glavni dokument na Kosovu. Ona predviđa ostanak Kosova unutar Jugoslavije, no danas Jugoslavije više nema. Ona je preimenovana u Srbiju i Crnu Goru, ali problem ostaje isti. Na papiru je Kosovo njezin dio, no u stvarnosti Beograd u toj pokrajini nema nikakvog službenog utjecaja.
Nakon rata je na Kosovu izbila prava euforija. Za vrlo kratko vrijeme svojim se kućama ili zgarištima vratilo na stotine tisuća prognanih Albanaca. No, istovremeno je s vojskom, policijom i paravojnim snagama, s Kosova pobjeglo ili istjerano preko 200.000 Srba.
Kosovu je svojedobno obećano mnogo novca, investicija, slobode i demokracije. Organizirani su i prvi slobodni izbori. Formiran je Parlament, izabran predsjednik, donijeto je na desetine zakona. Za pet godina na Kosovu su se promijenila četiri međunarodna civilna upravitelja, a uskoro se očekuje i imenovanje petoga. No obećanja su polako splasnula. Sve više na površinu isplivavaju ogromni socijalni problemi i teško gospodarsko stanje. Prema službenim podacima, Kosovo je danas najsiromašniji dio Europe. Ministar za rad i socijalna pitanja, Ahmet Isufi kaže: "Socijalna situacija na Kosovu je danas vrlo teška. Preko 50 posto stanovnika živi u siromaštvu. Od toga je 12 posto na rubu egzistencije".
Službeni podaci govore da je na Kosovu trenutno bez posla skoro 60 posto radno sposobnog stanovništva. Plaće iznose manje od 200 eura, mirovine oko 60 eura, a socijalna pomoć, od koje ovisi više od 50.000 obitelji, oko 30 eura. Privatizacija je počela pa stala. Isto kao i dijalog između Pristine i Beograda.
Političari kažu da je svemu tome kriv nejasan status te pokrajine. Njegovo se rješavanje očekuje tek iduće godine, ali samo pod uvjetom da se do tada ostvari osam standarada, među kojima su izgradnja pravne države, povratak izbjeglica, demokratizacija društva te dijalog s Beogradom. Srpska je strana do sada bojkotirala rad na ostvarivanju tih uvjeta. Unatoč tome, kosovski se Albanci nadaju da će standardi biti ostvareni na vrijeme.