Kosovo - najskuplja srpska riječ

"Kosovo" je najskuplja riječ, napisao je jedan nacionalno inspiriran srbijanski pjesnik 1989. godine. Time je točno opisao ono što većina Srba i dan danas misli: Kosovo nije samo jedan komad zemlje, već zbirni pojam za sva srpska povijesna nadanja i frustracije, neka vrsta srpskog Jeruzalema. "Srpsko Kosovo" je neodvojivi dio odgoja, nastave povijesti i populističkog političkog diskursa. Realno, Kosovo - u kojem u međuvremenu oko 90 posto stanovništva govori albanski - i u kojem je stoljećima njegovan srpski nacionalni mit - posljednjih desetljeća se uvelike razlikuju. U Beogradu je, prije ili kasnije, morala pasti odluka: Ili odustati od gotovo mističnog preobražaja pojma Kosovo ili od političke realnosti. Tadašnja radikalno-nacionalistička elita Beograda odlučila se - vođena europskopolitičkim ograničenjima - za djelovanje blisko stvarnosti.

Obostrana protjerivanja

Takva promjena mišljenja u srpskoj politici nije nastupila iz čistog mira. Tijekom NATO bombardiranja Srbije 1999. godine došlo je do masovnih protjerivanja albanskog stanovniištva od strane srpske policije. Kada je NATO potisnuo srpske snage s Kosova, albanske gerilske trupe, koje su se vratile na Kosovo, protjerale su veliki dio srpskog stanovništva i mnoge nealbanske stanovnike. Osim jednog malog dijela zemlje na sjeveru, Srbija je izgubila kontrolu nad tom oblašću. Integracija kosovskih Albanaca u srpski politički sustav je bila nezamisliva.

Politički nacionalno orijentirani Srbi, koji su kao mantru ponavljali da je Kosovo srpsko - što čak od 2008. godine stoji i u srbijanskom Ustavu - nisu imali odgovor na jednostavno pitanje: Mogu li zamisliti borce albanske gerile, Tačija ili Haradinaja, kao ministra obrane Srbije? Ako kažu ne, time odbijaju političko sudjelovanje kosovskih Albanaca u srpskoj državi i pružaju argumente za odvajanje. Ako kažu da, morali bi provjeriti njihovu obranu jednom omraženom protivniku tijekom rata. To zna i Ivica Dačić, bivši glasnogovornik stranke  srpskog autokrata Slobodana Miloševića. Kao aktualni premijer Srbije, Dačić je postigao "povijesni dogovor" sa svojim bivšim ratnim neprijateljem, Hašimom Tačijem, sadašnjim premijerom Kosova. To je, možda, jedna dobra vijest.

„Povijesni sporazum“

Vijesti o postignutom sporazumu sigurno pripadaju standardnim medijskim pretjerivanjima. Taj "povijesni dan", trezveno promatrano je samo prvi korak na putu prema mogućem rješavanju sukoba. Svakodnevno obostrano nepovjerenje je prilično veliko. Srbija, okovana korupcijom i nacionalno isfrustrirana, što se tiče pregovora o članstvu sa EU, nadalje je nesiguran kandidat. S kriminalnom sivom privredom i obiteljskim klanovima kao pravim centrima moći iza demokratski podignute fasade, Kosovo ostaje sirotinjski dom Europe.

U odnosu Prištine i Beograda trenutno se nešto može riješiti odozgora prema dolje i spriječiti izbijanje nasilja, ukoliko vlasti svoje tvrdolinijaše drže pod kontrolom. Beograd mora umiriti  kosovske Srbe, a i Prištini je također nacionalistička oporba za vratom. Čak i ako se svladaju prve poteškoće, dugoročan mir još uvijek nije osiguran. Kada se ne poduzimaju ozbiljne investicije u privredu i infrastrukturu, kada se ne radi na istinskom pomirenju putem hrabrosti prema istini - i to s obje strane - albanski i srpski svijet na Kosovu će nadalje biti dvije planete koje kruže jedna oko druge, potpuno odvojene jedna od druge.

Za mnoge Srbe s Kosova Beograd još uvijek ostaje njihov glavni grad. Oni još uvijek vjeruju da su njihovi albanski susjedi sposobni misliti zlo te da žele protjerati sve što je srpsko s Kosova. Za mnoge kosovske Albance, njihovi srpski zemljaci ostaju samo nemoćni predstavnici bivšeg srpskog režima. Taj nacionalistički ples može potrajati još neko vrijeme. To smo morali primiti na znanje i poslije povijesno nazvanih sporazuma u Sjevernoj Irskoj ili Izraelu / Palestini.