Konačno diskusija o Holokaustu

Njemačka, prosinac 1963. Gospodarstvo cvate, ljudi si mogu priuštiti kupnju božićnih poklona za članove obitelji. Pogledi su uprti prema naprijed, u budućnost. Rat je završio prije 18 godina.O tome što se dogodilo, kakve su stvari pripadnici nacističkog režima, s kojima mnogi još uvijek žive vrata do vrata, se ne govori. Međutim, državni odvjetnik savezne pokrajine Hessen i njegov tim uglavnom mladih pravnika, potražili su svjedoke po cijelom svijetu te ih uvjerili da dođu u Frankfurt na Majni kako bi svjedočili o tomu što su im Nijemci bili učinili.

Činjenicu da je 20. prosinca 1963. započeo takozvani "Frankfurtski proces Auschwitz" treba zahvaliti prije svega Fritzu Baueru. "Bez njega, proces u ovakvom obliku se nikad ne bi dogodio", kaže Ronen Steinke, koji je o ovom njemačko-židovskom državnom odvjetniku napisao biografiju. Bauer se 1949. vratio u Njemačku iz egzila u Švedskoj i ubrzo je postao poznat po tome da mu je uspjelo rehabilitirati osobe koje su se pobunile protiv režima 20. srpnja 1944. On je presudu nacističkog suda pobio tvrdnjom da nacistički režim "nije bio pravna država nego država neprava". On je čovjek koji je na kraju, od 1963. uspio pokrenuti prvi i do sad najveći sudski proces u Njemačkoj zbog zločina počinjenih u Holokaustu.

Sud kao učionica

Više od 360 svjedoka je dalo svoju izjavu pred Sudom u Frankfurtu i time "u javnosti potpirili inferno, koji će s imenom Auschwitz zauvijek ostati vezan", rekao je predsjednik Suda Hans Hofmeyer. 211 svjedoka bili su preživjeli iz ovog najvećeg koncentracijskog logora smrti. "Moglo se pomisliti", priča Steinke, "Fritzu Baueru želio prepraviti povijest - ili da žudi za osvetom ili odmazdom. Ali bilo je sasvim suprotno: njemu je bilo stalo do obnove. Fritz Bauer nije želio ovaj proces iz uvjerenja kako ga je stara Njemačka zaslužila, nego zato što je vjerovao u novu Njemačku“.

Državni odvjetnik želio je Nijemce poučiti preuzimanju vlastite odgovornosti. Fritza Bauera su, priča Steinke, jednom pitali, što je za njega bila jezgra procesa o Auschwitzu. "Moraš reći ne, ako je zapovijed zločin protiv čovječnosti, čak i onima koj donose zakone, čak i svojim nadređenima“, rekao je on.. Bauer je kao primjer naveo nirnberški proces protiv nacističkih zločina, gdje su već u jesen 1945. na optuženičkoj klupi sjedili oni koji su predstavljali cjelokupni nacistički sustav. I kod Procesa Auchwitz optuženi su izabrani tako da predstavaljaju zločinački logorski sustav. To je praksa koja se primjenjuje još i danas u međunarodnim sudskim procesima, od onog za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji do darfurskog procesa.

Optužena gospoda nisu ništa znala

U Frankfurtu su na popisu optuženih bile 22 osobe. Robert Mulka, bivši pomoćnik zapovjednika logora Rudolfa Hößa, bio je prvooptuženi; kao predstavnik logorskog vodstva i morao je za njega odgovarati. Uz njega su sjedili liječnici, ljekarnici i nadzornici. Ali Mulka se odlučio, poput većine optuženih, na šutnju i na negiranje svega. O ubojstvu milijuna ljudi u plinskim komorama logora Auschwitz-Birkenau on je tvrdio da nije znao ništa.

Na 79. dan procesa je svjedok i bivši logoraš Josef Glück svoj očaj zbog držanja optuženih opisao ovim riječima: "Moram vam objasniti da sam drugog dana nakon što sam tamo stigao, već sve znao. Ali ne samo ja. Ovaj mali dečko, molim, njemu je bilo 16 godina. On se zove Andreas Rapaport." Drhtavim glasom on se prisjeća tog mladića iz Auschwitza. "On mi je doviknuo: `Striček, znam da moram umrijeti. Reci mojoj majci da sam do zadnjeg trenutka mislio na nju`...." Molim, ovaj mali dječak je znao zašto je tamo. A ova gospoda nisu." Čak i nakon ovakvih potresnih svjedočenja se kod optuženih nije moglo primijetiti razbistrivanje.

Po prvi put otvoreno o Holokaustu

I svejedno, ovaj je proces nekako utjecao na njemačko društvo. Jer po prvi put od završetka rata se s početkom ovog procesa u Njemačkoj otvoreno govorilo o zločinima nacista. 20.000 osoba je došlo promatrati proces. Prije svega, učenici i studenti su bili ti koji su željeli znati što je učinila generacija njihovih roditelja, od kojih većina s njima nije pričala o prošlosti. Fritz Bauer je postao simbolom antiautoritarnog u državi, onaj koji je prodrmao sustav. "Frankfurtski proces Auschwitz je pokazao da se odgovornost za zločine ne može utrpati samo nacionalističkoj eliti koja je bila na čelu zemlje", kaže Monika Flores, "već da su u to bili umiješani ljudi koji su se u društvu sasvim slobodno kretali. A to je bilo ono što je šokiralo." Kustosica izložbe "Pred sudom: Auschwitz/Majdanek" ovako procjenjuje proces: "Veliki uspjeh procesa je da je potaknuo diskusiju. Ali, kazneno gonjenje počinitelja nije uspjelo."

Ubojstvo ne zastarijeva

19.8.1965., nakon 20 mjeseci saslušanja, je u "slučaju Mulka i ostali" donesene su presude. Prvooptuženi je osuđen za „sudjelovanje u zajedničkom ubojstvu“ i osuđen na 14 godina zatvora. Samo šestorica optuženih osuđeni su za ubojstvo.

U koncentracijskom logoru Auschwitz služilo je oko 7.000 pripadnika SS-a. Njemački pravosudni sustav je do danas pozvao na odgovornost njih 50. „Da su slijedili pravosudnu teoriju Frictza Bauera, morali bi osuditi tisuće osoba. Po njoj, svatko tko je sudjelovao u radu logora smrti trebao je biti optužen za ubojstvo“, kaže pravnik Steinke. Međutim, to gledište je prihvaćeno na njemačkom sudu tek 2009. kada je John Demjanjuk osuđen zbog toga što je bio nadzornik logora u Sobiboru. Danas, gotovo 70 godina nakon kraja Drugog Svjetskog rata, još uvek se vrše istrage protiv nacista. Ali ovi postupci su teški, optuženi su stari, većina svjedoka već mrtva. „Danas je prekasno“, kaže Monika Flores: „Ali to je ipak važno jer – ubojstvo ne zastarjeva.“