Komentar: Što čak niti oporba ne bi smjela?

Američkim Republikancima se jedno mora priznati: kad god se učini da je postignut vrhunac u politici blokade koju vode u Kongresu protiv vladajućih Demokrata, takozvana Grand Old Party nas nauči nečem novom. Od kako je Barack Obama ušao u Bijelu kuću 2009. su to učinili uvijek iznova. Od prvog dana njegove dužnosti se nisu tek usprotivili praktično svakoj inicijativi njegove vlade, nego su svaku od njih pokušali i potkopati. Zatvaranje logora Guantanamo - blokirano. Reforma zdravstvenog osiguranja - blokirano. Zakon o zaštiti klime - blokirano. Reforma zakona o useljavanju - blokirano. Ponovna uspostava odnosa sa Kubom - blokirano. Pregovori sa Iranom o njegovom nuklearnom programu - blokirano.

Jasno je da je u jednoj demokraciji ne samo potpuno legitimno, nego i ključno da se oporba usprotivi inicijativama vladajuće stranke. Ako je iz očišta oporbe nužno i moguće, onda čak i mora spriječiti djelovanje vlade. (Mada oporbi nije zabranjeno razvijati i vlastite ideje.) Isto tako je normalno da takva politička borba ponekad bude ružna. I već po prirodi same stvari, vladajuća stranka se uvijek ljuti zbog postupaka oporbe.

Totalna blokada

Na žalost, ono što čine Republikanci daleko premašuju ono što se može smatrati prihvatljivim ili primjerenim radom oporbe. Paradni primjer takvog ponašanja je bio 2013. kad su potpuno blokirali američku politiku kako bi spriječili reformu zdravstvene zaštite predsjednika Obame. Kao opravdanje bi jedino moglo poslužiti kako su tada imali većinu samo u jednom od domova parlamenta, a ne i u čitavom Kongresu. Utoliko su jedva imali ikakvu šansu provesti svoje nakane. Zato im je jedino preostalo svim sredstvima blokirati vladu Obame kako bi, po njihovom mišljenju, spriječili ono najgore.

Ali od 6. siječnja ove godine taj argument više ne vrijedi. Tog dana su stekli nadzor i u Senatu i u Zastupničkom domu. Njihove stranačke vođe su obećale kako će svoju novu moć produktivno koristiti, ali su se umjesto toga još dublje ukopali u svoju politiku blokada. Od Mitcha McConnella, vođe kluba zastupnika Republikanske koji čine većinu u Senatu, se valjda nije moglo niti očekivati više od toga. Konačno, baš je McConnell bio taj koji je 2010. kad su ga pitali što smatra svojim političkim zadatkom na toj dužnosti, odgovorio kako je "najvažnije što želimo postići jest da Obama ostane predsjednik samo u jednom mandatu".

Diskreditiranje Obame

Nakon što Republikanci ipak nisu uspjeli otjerati Obamu sa položaja predsjednika nakon jednog mandata, sad im je očito cilj pod svaku cijenu uskratiti legitimitet predsjedniku i poniziti ga. To je smisao besprimjerne dvostruke akcije koju su nedavno proveli: prvo su pozvali izraelskog premijera da pred Kongresom osudi Obamine pregovore sa Iranom, a onda su povrh toga poslali i pismo odgovarajućeg sadržaja u Teheran, dakle naslovljeno na istu onu stranu vladu s kojom upravo pregovara Bijela kuća.

To nije samo beskrajna drskost i ruglo svake političke tradicije i pristojnosti, nego je to i opasno. Jer kad Republikanci ne samo da kontaktiraju iza Obaminih leđa s jednom, po vlastitim riječima neprijateljskom vladom kako bi sabotirali politiku američkog predsjednika prema Iranu, onda se igraju s vatrom.

Tek početak

Republikanci mogu tvrditi kako su time htjeli tek spriječiti jedan loš sporazum. Ali takvo neviđeno zaobilaženje i ponižavanje jednog izabranog predsjednika u vanjskopolitičkom pitanju od izuzetne važnosti - i to onda čak dva puta u samo nekoliko dana - se može vidjeti i kao potvrda uvjerenja u kojem ekstremna desnica konzervativnog pokreta već dugo živi. A to je kako je predsjednik Obama zapravo nezakonit predsjednik. Ako se tako potvrđuje ta glupost mnogih sljedbenika te teorije zavjere, onda nije samo Republikanska stranka na opasnom putu, nego i čitave Sjedinjene Američke Države.

Na žalost, moramo biti spremni na još toga. Jer izborna borba za predsjedničke izbore 2016. još nije zapravo niti počela.