Kad je zastupnik CDU-a Stephan Harbath ovog četvrtka (8.11.) u Bundestagu govorio o svom posjetu jednom izbjegličkom logoru u Jordanu i kako je na svoje oči vidio u kakvom jadnom stanju je zdravstvena skrb za ljude koje su tamo smješteni bez obzira na sve napore, iz klupa zastupnika desno populističke Alternative za Njemačku (AfD) su se čuli smijeh i povici omalovažavanja. Ništa bolje ne ilustrira o čemu se zapravo radi u ovoj raspravi. I u svakom slučaju, ne radi se o smislu i sadržaju Globalnog kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama Ujedinjenih naroda, koji je poznat i kao Marakeški sporazum.
Barem osnove ljudskosti
Jer Njemačka će prihvatiti taj sporazum, usprkos protivljenju iz redova AfD-a. Sporazum koji će prihvatiti golema većina od oko 190 članica UN-a nije ništa drugo nego tek popis onog najosnovnijeg što bi trebalo vrijediti u svim državama. Na primjer, posebna pažnja trebala bi se davati sudbini djece koja su morala bježati, kao i njihovoj osnovnoj zdravstvenoj skrbi. Ukratko, ono najosnovnije što bi trebalo biti u ophođenju jednog ljudskog bića s drugim.
Činjenica da se o tome uopće raspravlja pokazuje koja razina ravnodušnosti i hladnoće je zahvatila i raspravu u Njemačkoj o izbjeglištvu i azilu. Ali ipak: Njemačka će ga prihvatiti, za razliku od Austrije, Mađarske, Australije, Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih zemalja.
Radi se samo o mržnji, ničem drugom
Naravno da je za stranku AfD taj Sporazum „predaja suvereniteta naše zemlje" i tu se javnost plaši prizorom potpuno otvorenih granica i poplavom stranaca u sustav socijalne skrbi u ovoj zemlji. Naravno da ništa od toga ne piše u Sporazumu, ali AfD-u je svejedno. Zapravo taj Sporazum čak naglašava suverenost svake države, a osim toga, i njegove odredbe nisu obvezujuće. Ali tu se ionako ne radi o činjenicama. Radi se o raspoloženju, o otporu.
Bilo je ugodno za vidjeti kako su sve ostale stranke u Bundestagu posve jasno bile protiv populista. Pa i Kršćansko-demokratska unija (CDU). Iz redova te stranke su se u posljednje doba čule i oštre kritike zbog ovog Sporazuma, ali manje zbog njegovog sadržaja, a više zbog načina kako se prema njemu odnosilo ovdašnje Ministarstvo vanjskih poslova (na čelu sa SPD-ovcem Heiko Maasom – op. ur.). Naime, gotovo da se njime uopće nije bavilo.
Strah uopće spomenuti izbjeglice?
Je li razlog bio strah uopće u javnosti spomenuti osjetljive teme izbjeglica i migracije? I da je zato tek na zahtjev AfD-a o ovom Sporazumu UN-a uopće bilo riječi u Bundestagu? O tome možemo razmišljati, ali u svakom slučaju to nije bila vješta politika. To su naglasili i govornici iz redova Ljevice, Zelenih i Liberala.
Rasprava je prije svega još jednom pokazala što Njemačka mora učiniti kako bi okončala tu neukusnu raspravu koju je AfD doveo i u Bundestag. Mora stvoriti moderni zakon o doseljavanju koji će jasno razlikovati između onih koji traže azil i onih koji žele doseliti u ovu zemlju. A onda i jasno odrediti mogućnosti i granice doseljavanja. Takav zakon treba donijeti što prije. I održati zajedništvo svih demokrata protiv licemjera s desnog političkog ruba.