Šarmiranje i zataškavanja

„Napad je najbolja obrana“ – to je poznata nogometna taktika. Tom taktikom se povremeno služe i političari. Koliko će s njom imati uspjeha, ne ovisi samo o osobnim kvalitetama – riječ je o duelu u kome su važni i strpljenje, rafiniranost i retorika. U slučaju afere BND, u pitanju je vjerojatno mješavina svega toga.

Ofanziva je nužna – jer, njemačka vlada se, kada je riječ o ovoj osjetljivoj temi, ponovo našla u defenzivi. Optužbe medija su ozbiljne: njemačka tajna služba BND je pomagala svojim američkim kolegama iz tajne službe NSA u špijuniranju političare i koncerna. Posebno je škakljivo to što je ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière za to znao još od 2008. godine. Nakon višednevne šutnje, ovaj bivši koordinator tajnih službi u uredu kancelarke Merkel je napokon rekao da „želi doprininijeti rasvjetljavanju“ slučaja.

Šutnja izaziva spekulacije

Doduše, de Maizière se poziva na povjerljivost podataka i zato želi informirati samo Parlamentarnu komisiju za kontrolu tajnih službi i Istražni odbor Bundestaga koji se bavi aktivnostima NSA povodom „afere Snowden“. To je pravo de Maizièrea, ali – i obaveza: zašto je tako dugo šutio? Dužnost ministra je da se izjasni o ovoj aferi, ne odajući državne tajne. Duga šutnja je izazvala spekulacije i budi sumnje da vlada priznaje samo ono što se ionako više ne može demantirati.

Uz takvu taktiku, kabinet Angele Merkel još od otkrića odbjeglog američkog informanta Edwarda Snowdena prilično traljavo „pliva“ kroz aferu. Kancelarski ured i Ministarstvo unutarnjih poslova najprije su se nadali da će javnost brzo prestati da se zanima za njom. Ali, ta računica se nije održala. Kritički zastupnici i novinari su se srećom pobrinuli bar za to da moguća protuzakonita djelatnost tajnih službi izađe na svjetlo dana. Drugo je pitanje kakve će to, i po koga, posljedice imati.

Kancelarka preuzima režiju

Parlamentarna i novinarska kontrola koja se u demokraciji podrazumijeva, i pored svih manjkavosti, funkcionira dobro. U prilog tome govori i ofenziva šarma koju su pokrenuli kancelarka Angela Merkel i ministar policije de Maizière. Jer, sada je i kancelarka rekla da se „podrazumijeva“ da će „vrlo rado“ odgovarati na pitanja Istražnog odbora. Ova neuobičajena spremnost je pokušaj da preuzme kontrola nad situacijom. Tako je bilo i u jesen 2013, kada je objavljeno da je NSA špijunirala kancelarkin mobilni telefon. Tada je ona izgovorila poznatu rečenicu: „Špijuniranje među prijateljima – to ne može!“, ali nakon tih riječi nažalost nisu uslijedila nikakva djela.

Nitko ne treba gajiti iluzije da će Angela Merkel i vlada koju ona predvodi sada nadoknaditi propušteno. Njezina spremnost da izađe pred parlamentarne odbore je samo nužan signal za javnost. U suradnji između njemačkih i američkih, ali i drugih partnerskih službi, ništa se neće promijeniti. Ona će se čak intenzivirati u okviru antiterorističke borbe. Nažalost, i to je potrebno – da bi mogla da se jamči sigurnost Njemačke.

Šef BND-a se žali

Ima dobrih razloga da se posumnja u to da BND, NSA i kako se oni već sve ne zovu – legalno špijuniraju. Sama kancelarka je rekla da tu ima „pravnih deficita“. Međusobno špijuniranje među prijateljskim zemljama? Jasno je da se to ne „smije raditi“, rekla je ona prije nekoliko dana. Izbor riječi podsjeća na njezinu ogorčenu reakciju iz 2013. Amerikanci nemaju problem s takvim umirivanjem njemačke javnosti. A NSA se i dalje može osloniti na BND, čiji se predsjednik Gerhard Schindler požalio da mediji „demontiraju tu službu komad po komad“. No, i ta je izjava dio taktike „napad je najbolja obrana“.