Vrh NATO-ovog koplja uznemiruje ruskog medvjeda

Godina 2014. je najvećem vojnom savezu na svijetu donijela jednu bitnu promjenu: Odmak od "out of area"-NATO-a (od misija izvan područja Saveza) sa skupim i dugotrajnim misijama za donošenje mira Afganistanu i povratak obrani Europe. Taj oštri zaokret Savez ne provodi potpuno svojevoljno. Rusija ga na to prisiljava svojim napadom na suverenitet Ukrajine.

NATO je namjeravao nakon planiranog povlačenja iz Afganistana sasvim mirno se posvetiti novim zadaćama i uz to štedjeti novac. Ali, od toga neće biti ništa. Vrlo žurno sad moraju biti stvoreni kapaciteti i sposobnosti u Europi, koje su u proteklih dvadeset godina nakon kraja Sovjetskog Saveza smanjivane mirne savjesti. Rusiju se doživljava kao prijetnju istočnim članicama NATO-a. Iako nije vjerojatno da bi Rusija mogla umarširati u Estoniju ili Latviju, u Bruxellesu prevladava osjećaj da Rusija s predsjednikom Putinom na čelu nije više partner nego neuračunljiva, čak štoviše zemlja željna hegemonije. NATO se osjeća pozvanim pokazati svoju snagu.

Sjevernoatlantski savez je već pojačao svoju vojnu nazočnost na Baltičkom moru i zračnom prostoru između Finske i Rumunjske. Sad namjerava pojačati i kopnene snage. Stvara postrojbe za brze intervencije koje barem na početku nisu ni osobito brze ni osobito jake. Trajat će neko vrijeme dok na raspolaganju bude dovoljno vojnika, oko 4.000, kako bi u slučaju krize mogli biti prebačeni na Baltik ili u Poljsku. Postrojba "Vrh koplja" trebala bi biti u stalnoj pripravnosti. To i za njemačku vojsku znači dodatno opterećenje glede vojnika i glede novca. Da bi se Rusiju moglo uvjerljivo zastrašiti konvencionalnim trupama članice NATO-a bi morale ponovo povećati snagu svoga pješaštva i tenkovskih postrojba. Na njima se proteklih godina štedjelo. Ponovo ih izgraditi, to će biti skupo i dugo će trajati.

Za vrhom slijedi cijelo koplje

Ali, nakon premještanja vrha koplja, po vojnoj logici mora slijediti i cijelo koplje, to znači više trupa. Ako kriza dugo potraje, Njemačka će morati razmisliti i o ponovnom uvođenju vojne obveze, jer već danas Bundeswehr ima poteškoća dragovoljcima pokriti svoje potrebe za osobljem. Uz vojne pripreme strategije zastrašivanja u odnosu na Rusiju članice NATO-a će i dalje morati nade polagati u diplomaciju. Smanjenje napetosti ili čak rješenje sukoba s ruskim predsjednikom Putinom bilo bi tisuću puta bolje nego zveckanje oružjem, na koje je sad NATO prisiljen.

Još smo daleko od vojnih snaga kao u vrijeme Hladnog rata, kad su u srednjoj Europi jedni nasuprot drugima stajali milijuni vojnika. Ali, NATO mora planirati gledajući u budućnost i biti spreman na sve. I na to da Rusija sigurno neće prekriženih ruku promatrati kovanje "Vrha koplja". Mora se računati s pojačanim vojnim vježbama uz granicu NATO-a, s daljnjim premještanjem trupa i ciljanim provokacijama. Hoće li na kraju doći do utrke u naoružanju između Rusije i NATO-a? Zadaća 28 članica NATO-a bit će u idućoj godini sačuvati svoju složnosti i odlučnost. U njegovim južnim članicama nije osobito snažan osjećaj da ih ugrožava ukrajinska kriza. Članica NATO-a Turska je čak istovremeno s održavanjem susreta NATO-a dogovorila dobre poslove s Rusijom.

Jugoistočno krilo Saveza susreće se s još jednim izazovom, pored napetosti u odnosima s Rusijom: opasnošću od terorističke vojske Islamske države, koja bi iz Sirije mogla upasti u članicu NATO-a Tursku i koja upravo u Libiji stvara svoje uporište. Na taj izazov NATO još nema odgovora. Tu ne pomaže ni postrojba za brze intervencije. Ili možda ipak pomaže? Pod vodstvom SAD-a sastavlja se novi savez protiv IS-a. U njemu NATO još nema vlastitu ulogu. Ali, to bi se moglo promijeniti.