Hanau: žrtve nisu bili stranci

Kakva razlika u odnosu na početak devedesetih: i tada se u Njemačkoj dogodio val rasističkog nasilja. U studenome 1992. su u Möllnu stradale jedna žena i dvije djevojke, a u svibnju 1993. u Solingenu pet mladih žena i jedna djevojčica. U oba slučaja su desničarski ekstremisti zapalili kuće turskih obitelji.

I tada su se održavale komemoracije za žrtve. No, Helmut Kohl je odbio sudjelovati. Savezni kancelar ima važnije termine, rekao je tadašnji glasnogovornik vlade, kao i to da ne treba poticati "turizam saučešća". Ta formulacija je nešto kasnije ušla u uži izbor za "najgoru riječ godine". Kohlovo razmišljanje vjerojatno je bilo prilično jednostavno: napadi su smatrani "ksenofobnim", a sve žrtve su bili stranci. Empatija prema turskim obiteljima i svima koji su tada živjeli u strahu od novih napada ne bi mu donijela glasove na izborima. S druge strane, ona bi ga možda koštala gubitka velikog broja glasova.

Je li Njemačka danas drugačija?

Naravno da je istinski skandal to što i danas u Njemačkoj ponovo imamo (ili bolje rečeno: još uvijek) nove žrtve rasističkog nasilja. Ali je barem u suočavanju s tim skandalom Savezna Republika Njemačka, na prvi pogled, napravila pomake. Danas se podrazumijeva da se najviši politički predstavnici zemlje pojave na mjestu zločina i razgovaraju s ozlijeđenima i članovima obitelji stradalih. A činjenica da je komemoracija u Hanau u srijedu (04.03.) održana pod motom "Žrtve nisu bili stranci" presudan je i već odavno potreban signal.

Zar bi moglo biti drugačije? Četiri smrtno stradala građanina Hanaua bili su njemački državljani, većina njih je rođena i odrasla ovdje, a 22-godišnji Ferhat Unvar nikada nije vidio kurdsku domovinu svojih predaka. Svi oni su živjeli ovdje, radili i plaćali porez, ovdje se imali prijatelje i obitelji. Ne prezivaju se Müller, Meier ili Schmidt, a nisu ni plavokosi, ali kao i milijuni drugih građana koji potječu iz drugih zemalja, oni su dio ovog društva. I to njegov vrijedan dio.

Savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier još jednom je održao promišljen i istovremeno borbeni govor za demokraciju i protiv mržnje. To je dobro i važno. Ali je li to dovoljno?

"Želimo vidjeti djela"

Žrtve, njihove obitelji i prijatelji, o kojima se u srijedu navečer radilo u Hanauu, najbolje znaju kako se u Njemačkoj osjećaju isključenost i rasizam. A obje te pojave su uvijek iznova vidljive.

Kemal Kocac, vlasnik kioska u Hanauu, koji je osobno poznavao većinu žrtava, u svom neformalnom obraćanju je pogodio u srž problema: "Ne želim više slušati riječi, već želim vidjeti djela i da se takvo nešto više ne ponovi." U nastavku svog obraćanja on je još rekao: "Ne želim se bojati!"

Apel cijelom društvu

Ovaj apel koji je Kocac uputio „velikim polugama moći“, zapravo je upućen cijelom društvu: brojne zapaljene svijeće, bdijenja i komemoracije prenesene na velike ekrane nisu dovoljne - mogu biti samo signal. Potrebno je glasno reći "NE" tamo gdje se propagira mržnja; građanska hrabrost je potrebna tamo gdje je neko ugrožen ili napadnut na temelju njegovog izgleda, imena ili jezika. Ne bilo kada, već točno u trenutku kada se takvo što dogodi. I to ne samo od bilo koga, već od strane svih koji se u tom trenutku nalaze na licu mjesta.

Tek kada se to bude podrazumijevalo, može se reći da je Njemačka zaista napredovala. Jer tek tada se Kemal Kocac i milijuni drugih više ne moraju bojati. I tek tada se više neće osjećati kao građani drugog reda.