Trenirka protiv rasizma

Zar se nedavno nije dogodio jedan rasistički napad? S nekoliko mrtvih? Ali, to smo već odradili na oprobani način: komemoracija za žrtve, minuta šutnje za bližnje, položio se poneki vijenac, popio čaj na susretu s muslimanima... A onda se odmah prešlo na obilježavanje nečeg drugog: Dana nasilja nad ženama, Dana ugroženih bijelih medvjeda. Pa sad je stvarno dosta. Jednom se mora podvući crta, život ide dalje, a tu je i koronavirus!

U Njemačkoj imamo problem s rasizmom. Protiv toga se hitno mora nešto poduzeti. Ali čim se ljudi ne ubijaju, ovaj problem se zaboravlja i kratko se spomene samo u posebnim prilikama. Iskreno se radujem zbog svih dobronamjernih, ponosnih, budnih koji ne prestaju minutama šutnje i na druge načine odavati počast žrtvama. Ali, istovremeno sam i očajna zbog toga.

Velika šutljiva većina

Međunarodni tjedni borbe protiv rasizma ove godine se održavaju pod motom „Pokaži lice – podigni glas". Ovaj apel se, nadam se, odnosi na većinu koja šuti. Upravo na onu većinu koja ne intervenira kada na ulici napadaju ženu s tradicionalnom maramom; veliku većinu koja prihvaća da se puca na izbjeglice na europskim granicama, baš na onu mirnu i šutljivu većinu političkog centra koja ne progovara kada desnica govori u njeno ime.

Zbog rasizma redovno padaju nove žrtve. Strukturalni rasizam dovodi do toga da niži sloj njemačkog društva uglavnom čine etničke manjine. Rasizam je poslovna osnova desničarskih ekstremista, neonacista i njihove produžene ruke u parlamentu – Alternative za Njemačku (AfD).

Gdje je država?

Zbog toga bi država morala preuzeti žestoke mjere. Ovo nije čisto sigurnosno pitanje, već je neophodan antirasistički edukativni rad na svim razinama. Ali tu se država povlači. Umjesto toga tema se prepušta civilnom društvu, koje se također mora boriti za svaki cent pomoći. Na internetskoj stranici Zaklade protiv rasizma , koja organizira predstojeće Tjedne protiv rasizma, na više mjesta stoji: „Ovaj projekt više nema podršku. Ulažemo napore za dalje financiranje."

U rubrici „Događanja povodom borbe protiv anticiganizma" stoji: „Sredstva za 2020. godinu su već potrošena". Aha. Sav novac potrošen već u ožujku. Znači, do kraja godine nema više akcija protiv anticiganizma; Sinti i Romi moraju se sami snaći.

Više novca za borbu protiv rasizma!

Znanost i nevladine organizacije su razvile brojne vrlo dobre koncepte, koji pokazuju kako staviti pod kontrolu galopirajući i duboko ukorijenjeni rasizam. Zna se gdje treba početi – u školama i drugim obrazovnim institucijama, javnim službama, u policiji. Borba protiv rasizma je široka tema koja bi morala biti stalno zastupljena u svim ministarstvima i dotirana s dovoljno novca. No to nikako nije slučaj. Upravo je suprotno; novaca za to je sve manje. Nakon svakog rasističkog napada se kaže: ovo je sad „prekretnica" - a onda sve po starom.

Na to se podsjeća samo na prigodne datume. 20. siječnja je bio Međunarodni dan migranata i izbjeglica. Dan nakon toga – najozbiljnije! - bio je Dan trenirki. Toliko o relevantnosti migrantica i migranata.

A sada obilježavamo tjedne borbe protiv rasizma. Sve je to divno i krasno, ali borba protiv rasizma nije stvar kojoj se posvete dva tjedna nakon kojih se na to odmah zaboravi. Ako se ozbiljno shvaća Ustav, borba protiv rasizma je prioritet i nešto što se podrazumijeva. 52 tjedna godišnje.

Sheila Mysorekar je predsjednica organizacije „Novi njemački medijski radnici" koja okuplja medijske radnike s različitim kulturološkim i jezičkim kompetencijama i korijenima. Cilj je veća raznolikost kako ispred, tako i iza kamere, u uredništvima, na rukovodećim pozicijama i u nadzornim odborima.