Terorizam kao dio svakodnevice?

Dakle sada je pogodilo i Manchester. Ponovno terorizam usred jedne europske metropole. Ponovno napad na građane koji su se samo htjeli malo zabaviti. Ponovno se radi o bombašu-samoubojici. I ponovno odgovornost preuzima tzv. Islamska država i to prije nego li je policija dala informacije o napadaču.

No posebno podmukao je ovaj put odabir mjesta napada, koncert jedne tinejdžerske zvijezde. Zato je i među žrtvama toliko djece i mladih. Tko god se prisjeća vlastite mladosti ili sam ima djecu u tom uzrastu, zna s koliko žara i uzbuđenja se čekaju ovakvi koncerti. S koliko uzbuđenja i sreće se nakon koncerta ide kući. I tada ih na izlazu dočeka ovakav bestijalni ubojica...Nikakav teror nigdje na svijetu se ne može opravdavati. Ali do koje mjere čovjek mora biti bolestan da ciljano izabere ovakve žrtve?

Rutinsko izvještavanje i rutinska pogođenost

U medijima svojevrstan déjà vu. Naslovi nalikuju jedan drugome: „Što znamo o napadu, a što ne", „Kronologija terora"...Isprazni i voajeristički komentari s lica mjesta: „Svi su vrištali i bježali", „Svuda naokolo su ležale cipele"...Brojne reakcije iz svijeta glazbe i politike žele demonstrirati pogođenost no sve to djeluje rutinski i standardno. Od ranog jutra se „twitta" do besvijesti: svi su u mislima sa žrtvama. I sve civilizirane nacije stoje rame uz rame s Velikom Britanijom. Što god to u danima poput onog nakon napada značilo.   

Naravno da u ovom ozračju ne smije nedostajati ni Eiffelov toranj, Brandenburška vrata i mnogi drugi simboli europskih metropola u bojama "Union Jack-a”. Ove slike obilaze medije isto kao što će to biti slučaj i sa slikama britanske premijerke Therese May kada se pojavi na mjestu napada. Sve to pokazuje da je Europa, koju u međuvremenu s redovitim razmacima pogađaju teroristički napadi, ušla u neku vrstu rutine u odnosi prema strahotama. Sve su to rituali koji bi trebali prikriti da nema jednostavnih i brzo djelujućih odgovora u borbi protiv terorizma. I da ih po samoj prirodi stvari ni ne može biti.

Kao da se ništa nije dogodilo

I sutra će već život u Europi teći svojim tokom kao da se ništa nije dogodilo: ljudi će opet ići na koncerte, u trgovačke centre, na nogometne utakmice ili na Crkveni kongres, koji se upravo održava u Njemačkoj. Možda s neugodnim osjećajem u želucu ali će ići. Jer su građani terorističku prijetnju već odavno prihvatili kao dio svakodnevice. Desnica će i dalje ovakav osjećaj smatrati znakom slabosti i dalje tražiti deportaciju svih muslimana iz Europe. A svi ostali će taj osjećaj smatrati simbolom jačine i nepokolebljivosti. Jer, kako kažu, teror nas ne smije ustrašiti i pokolebati.

No unatoč tomu bi politika trebala djelovati. Ona za to ima i mogućnosti. Na primjer strogom kontrolom, a po potrebi i zabranom, onih islamskih bogomolja u kojima su se teroristi radikalizirali. Takvih mjesta ima posvuda po Europi. Ili kako je to u nedjelju u Rijadu pragmatično pokazao Donald Trump kada su u njegovoj nazočnosti 50 vođa iz muslimanskih zemalja, prije svega saudijski kralj, potpisali izjavu da će spriječiti direktno i indirektno financiranje "Islamske države” iz njihovih zemalja. Može biti da to neće mnogo pomoći u borbi protiv terorizma u europskim gradovima, to će sa sigurnošću pokazati budućnost. No to je u svakom slučaju smislenije nego besmisleno bombardiranje gradova na Bliskom istoku u kojima isto tako žive civili.