Komentar: Svijet nas voli

Laskaju nam. Mi, Njemačka i Nijemci, najomiljeniji smo, u cijelom svijetu. To je rezultat studije Nation Brands Index. Institut za istraživanje tržišta GfK ispitala je preko 20.000 ljudi iz 20 zemalja, barem one koji koriste internet. Rezultat je nedvosmislen: Njemačka? Smatram ju dobrom! Svijet nas voli.

Za generaciju "Babyboomera", ljudi koji su danas stari 50-55 godina, to je nešto na što se tek trebaju naviknuti. Mi, današnja srednja generacija, smo odrasli s priličnom dozom samo-mržnje. Opterećivala su nas nedjela naših djedova, nismo se mogli smisliti. Ali zato smo još više obožavali patriotske Francuze, nešto drugačije Britance. Nismo si mogli objasniti zašto je to tako, ali su nam i jedni i drugi bili pojam "normalne" države.

Mi nismo bili normalni. Podijeljena zemlja sa stravičnom prošlošću i narušenim identitetom. Desetljećima su kao tipične njemačke vrline smatrane marljivost, pouzdanost, točnost i red. Ali zbog tih osobina nas se nije voljelo, nas se u najboljem slučaju poštivalo. Imali smo jednostavno kompleks manje vrijednosti. Sama činjenica da smo danas postali zemlja o kojoj drugi čeznu, dokazuje koliko se toga u međuvremenu promijenilo.

Kako smo postali ono što smo danas?

Kako se može objasniti tu tranziciju? Puno je razloga. Najbanalniji odgovor je - vrijeme. Naraštaj njemačkih počinitelja iz vremena Drugog svjetskog rata i nacionalsocijalizma u međuvremenu je u potpunosti izumrla. Baš kao i njihove žrtve, ljudi koji su patili pod okupacijom i progonima. Nitko u inozemstvu nekom Nijemcu danas ne postavlja pitanje: "Što si ti tada radio?" Zbog toga su susreti laganiji, otvoreniji, nepristrani.

Još jedan razlog: Nijemci su se intenzivno pozabavili svojom prošlošću. Bilo je puno velikih gesti: sve je počelo s Willyjem Brandtom i poklekom Varšavi, pa sve do Helmuta Kohla i njegov stisak ruke s Francoisom Mitterrandom pored grobova u Verdunu.

Ne protiv, već sa susjedima!

Ali prije svega: s Njemačkom se već 65 godina može računati. Ono što se izrodilo iz preko četiri desetljeća podjele zemlje na dva različita bloka, sustavno je nastavljeno i nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke. Njemačka ne definira svoje interese protiv drugih, Njemačka ne djeluje sama - bez partnera. Njemačka funkcionira samo s Europom, a ne protiv Europe. I baš zato što je je taj kurs Nijemcima podario blagostanje o kojem ranije nisu mogli ni sanjati, na vidiku nema nikoga relevantnog tko bi želio drugačiju politiku.

Sve je to Nijemce učinilo ležernijima, opuštenijima. Prvi je put to vidljivo postalo na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2006. godine u Njemačkoj. Ali i prošli vikend, na proslavi 25. obljetnice pada Zida. Nijemci lepršavo slave sami sebe, a da se nitko ne mora bojati da će se to pretvoriti u njemačku megalomaniju.

Očekivanja od Njemačke

Ne, nitko se ne mora bojati da će Nijemci "dići nos" zato što su sad i najomiljeniji. Baš suprotno: Nijemci se još uvijek teško nose s odgovornošću koja automatski proizlazi iz njihove ekonomske i političke veličine. U političkim vodama još je prisutna bojazan da će ih se nazvati "ružnim Nijemcima" čim se donesu neke jasne odluke. Još uvijek bole karikature inozemnih listova koje njemačke političare pokazuju u nacističkim uniformama - i izazivaju kritične pitanja. "Jesmo li napravili nešto pogrešno?" A pritom je bivši poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski Nijemcima već prije tri godine neizravno dao predivan kompliment. "Danas se manje bojim njemačke moći nego njemačke neaktivnosti." I to kaže baš jedan Poljak! Na to Njemačka smije biti barem malčice ponosna. I to više nego na rezultate aktualne studije.