Solidarnost i raskol

Počelo je veliko prebrojavanje. 30.000 u Leipzigu, 20.000 u Münchenu, 19.000 u Hannoveru, 9.000 u Saarbrückenu - ukupno oko 100.000 ljudi u cijeloj Njemačkoj i svi solidarni s listom Charlie Hebdo. Ali i samoprozvani spasitelji Europe rastu. 25.000 ljudi je ovoga tjedna došlo na "domaći teren" pokreta Pegida, u Dresden, to je rekord. Ne može se poricati: grupe njemačkih građana suprotstavljene su kao što su to inače samo navijači nogometnih klubova, velikih rivala. Sjeme islamista ubojica niče. Gljivica već buja u samom centru njemačkog društva.

Pegida raste, "Je suis Charlie" također!

Opasnost novog pokreta koji okuplja islamofobne građane je njegova sociološka širina. Nisu to više samo oni koji vječito žive u prošlosti, oni koji živciraju svojom paranojom o dominaciji stranaca. Oni koji danas za sebe kažu da žele spasiti Njemačku više nisu ni svima dobro poznati nepopravljivi slučajevi: neonacisti, huligani, agitatori u finim odijelima. Aktualno na ritualnim šetnjama ponedjeljkom sudjeluju prije svih smjerni građani. To su umirovljenici koji se zbog izdataka za sirijske izbjeglice boje za svoju mirovinu. Majke koje se brinu zbog svoje djece koju u školi navodno u drugi plan gura previše Ahmeda i Ajši. Pa čak i akademski obrazovani srednji sloj se boji pada na društvenoj skali: i to sve zbog naših muslimana. To je slučaj za psihoterapeute.

Da postoje samo ti hvalisavi patrioti, onda Njemačkoj bi se loše pisalo. Već tjednima, a pogotovo nakon napada u Parizu, puno više ljudi na ulicama demonstrira za toleranciju i protiv neprijateljstva prema strancima, puno više od Pegidinog rastućeg tabora u Dresdenu. Uza svo poštovanje prema prosvijećenom građanskom protestu: plakativno izjašnjavanje "Je suis Charlie" je sumnjivo. Jer solidarnost s Charliejem ništa ne košta, ona je refleks pogođenosti većih dijelova našeg obrazovanog srednjeg sloja. Ne više od toga.

Puno licemjerja...

Ono što nam treba je dosljednost da se trenutna solidarnost pretvori u trajnu. Više vjerodostojnosti kod naših "pogođenih" sugrađana. Samopravednost, u kojoj se "valjaju" dijelovi alternativne scene, ali i pripadnici građanskog tabora, jednostavno je licemjerna. Sve dok oni atraktivnost naše multikulturalnosti definiraju iskustvima sa svojih odmora u Toskani i iz egzotičnih trgovinama i restorana u svojim finim kvartovima, solidarnost s našim muslimanskim doseljenicima će se izobličiti u tašti ritual kvazi-dobrih ljudi.

Nije malo onih koji se ovih dana deklariraju kao "Charlie", a da pritom nikada ranije nisu ni čuli za taj satirični list, koji svoju djecu šalju u školu na drugi kraj grada samo da bi izjegli visoki postotak stranaca u školi u susjedstvu. Ili se u svojim općinama iza kulisa bore za to da se u blizini njihovih otmjenih stanova ne otvaraju izbjeglički domovi. To je tolerancija koja ništa ne košta, to je samo liberalni stav. Najvažnija je fasada.

Merkel: Islam je dio Njemačke!

Na tu nas je fasadu podsjetila savezna kancelarka Angela Merkel. Christian Wulff, gotovo zaboravljeni bivši njemački predsjednik, u sjećanju je ostao samo s jednim pozitivnim djelom. Svojom rečenicom: "Islam je dio Njemačke!" on je izrekao istinu koja se do tada nije htjela čuti i time, s velikim zakašnjenjem jasno kazao da je Njemačka doseljenička zemlja. A to je i Angela Merkel sad ponovno i izričito naglasila. Došlo je vrijeme da naše muslimanske susjede, radne i sportske kolege počnemo gledati kao normalni dio našeg života. Sve drugo bi bilo negiranje činjenica.