Sirija ostaje zona smrti

Trinaest ubijenih civila u petak, sedam u subotu. Sirijske vladine snage i njihovi saveznici ponovno osvajaju provinciju Idlib uz veliki danak u krvi koji plaćaju nedužni i nenaoružani građani. Prema procjenama UN-a, tamo je od početka ofenzive u travnju ubijeno više od 500 civila, a oko 300.000 osoba je pobjeglo iz regije.

U slučaju pada Idliba, režim Bašara al Asada bi ponovo imao u rukama najveći dio zemlje. Rat bi bio okončan – ali bi kriza za mnoge Sirijce ostala. Od režima koji je odgovoran za ukupno oko pola milijuna mrtvih, u čijim zatvorima se i dalje muče i ubijaju tisuće, ne može se ni očekivati državni poredak koji odgovara minimalnim zahtjevima ljudskih prava. A i prisustvo Asadovih saveznika Rusije i Irana, koji u svojim zemljama također gaze ljudska prava, na obećavaju ništa dobrog.

Kako bi se stvari u Siriji dalje mogle razvijati, na to upućuje već i novi zakon o nekretninama iz 2018. godine koji je praktički zakon o oduzimanju imovine. Vlasnici imovine, pa i oni koji  su pobjegli u inozemstvo, u roku od 30 dana moraju dokazati svoje vlasništvo nad nekretninama, inače one prelaze u ruke države. Istodobno se moraju podvrgnuti osobnoj sigurnosnoj provjeri – uz rizik da odmah budu uhićeni i bačeni u taminicu. Tako je u bezbrojnim slučajevima država vlastitim građanima otela imovinu.

Država progoni svoje građane

No, Zakon o nekretninama samo je nastavak politike koju je Asadov režim prakticirao od svog nastanka ranih sedamdesetih godina i čija se brutalnost od izbijanja ustanka iz 2011. samo povećala. Ona je usmjerena protiv protivnika režima i svih onih koji nisu izričito stali uz vodstvo u Damasku. Prema izvještaju njemačkog Ministarstva vanjskih poslova iz studenog 2018., u Siriji vlasti tragaju za oko 1,5 milijun građana. Pri broju od 21 milijuna stanovnika u 2010. godini. Svi oni moraju računati s tim da mogu biti hapšeni, mučeni i ubijeni.

To sada važi još više nego u proteklim godinama, jer se Asadov aparat reorganizira. „S polaganim jenjavanjem borbi raste i utjecaj i mogućnosti djelovanja organa sigurnosti i tajnih službi", piše u izvještaju Ministarstva.

A i takozvani Sporazumi o pomirenju sklopljeni između države i pobunjenika u više regija ne nude zaštitu. Do sada su oni spasili život nekim nekadašnjim protivnicima Asada, doduše, uz cijenu da su oni morali napustiti svoje domove i obećati da će se u potpunosti potčiniti režimu. I pored svih sporazuma o pomirenju, građani Sirije ostaju potčinjeni Asadovoj samovolji.

Propust Zapada

Zapadne države su digle ruke od Sirije. One su učinile malo – u svakom slučaju premalo da bi spriječile povratak državno-terorističkog režima. A i nisu se suprotstavile ni njegovim saveznicima.

Sigurno je jedno: od trenutka kada je Asad privukao Rusiju na svoju stranu, Europa u Siriji nije mogla više ništa postići, pri čemu je i angažman SAD-a od početka bio malih razmjera. No, to ne mijenja činjenicu da ta nemoć ima svoju cijenu: europske države će i dalje morati računati sa sirijskim izbjeglicama. Zbog toga će EU pasti u još dublju krizu, što je okolnost koja je za Moskvu samo još jedan dobrodošao sporedni efekt.

Zapadni svijet ni na papiru nije djelotvorna sila-zaštitnica ljudskih prava. Gorko je saznanje da ona nema sredstava suprotstaviti se diktatorima. Sirija za milijune svojih građana ostaje zona smrti.